www.mulj.net

Prošli su praznici, dosta se jelo, a i popila se pozamašna količina. Jedina stvar koja meni lično više prija od jagnjetine i ruske salate jeste album matorih drtina iz Orange County-a.Eh ta California, rasadnik talenata i velikog broja bendova, nažalost većina od njih ne zaslužuje ni ćebovanje a kamoli nečiji komentar.

Od cijele gungule alternativnih bendova devedesetih, malo je koji ostao toliko zadrt, kao ovi istinski Sacramento kingsi. Niti su pretrpjeli neke značajne personalne promjene (bilo ih je, ali je troosovinski motor marke McRea - DiFiore - Nelson još uvijek tu), niti su stilski znatno drugačiji danas u odnosu na 1994. godinu i njihov prvijenac „Motorcade of Generosity".

Odmah da vam kažem da ne mogu pisati dobro o ovom albumu, pa ko ne želi da mu uvrijedim osjećanja prema omiljenom bendu, neka ne čita dalje. Album je jednostavno neuvjerljiv. Što podrazumjevam pod neuvjerljiv? Dok ga slušam imam vrlo jak utisak da je album čisto štancovanje i da je rađen na brzaka. Firewind su vrlo iskusni muzičari i nije im nešto bog zna koliko teško napisati pjesmu.

Ovo nije recenzija. Ovo je reakcija na recenziju koju sam pročitao o ovom bendu i albumu. Place of Skulls je definisan kao „white" ili „christian" metal i tim kategorisanjem su ih odmah gurnuli u drugi plan, omalovaženi i ismijani, zbog uvjerenja, razmišljanja i ideja koje bend pretače u svoje pjesme.

U godinama kada neki novi klinci po Crnoj Gori prave gomilu očajnih bendova koji sviraju strane i domaće hitove, "bez greške, ni bolje, ni gore, ni dosadnije" što bi rekao St (Goribor), teško je zamisliti old school ekipu koja i dalje ima živaca da se trudi da izgura svoj autorski materijal na vidjelo. Još je teže zamisliti da ta ekipa pravi muziku koja nema komercijalni potencijal i na nekim mnogo jačim tržištima od ove malene zemlje u kojoj su Monteniggersi i dalje vrhunac proboja alternativne kulture u tzv. mejnstrim. Ali, ne lezi vraže, još uvjek ne fali ludaka po crnogorskim drumovima kako je predvidio famozni Vito Nikolić, makar ovim gitarskim. Epilog ovog uvoda je da Autumn for free imaju jedan čaroban sastojak na koji su gore spomenuti klinci, a bogami i mnogi prije njih, zaboravili - cojones, gringo!

Bendovi koje čine samo dva člana su sve popularniji i svakako pojava koja je obilježila proteklu deceniju. Obično su u pitanju bendovi sa minimalističkim pristupom muzici, međutim tu je i par izuzetaka među kojima je i losanđeleski No Age. Obožavani od strane kritike i poštovani zbog njihove lo-fi DIY etike,

Od početka novog milenijuma i izdavanja svog samozvanog debi albuma The National su skromno, pomalo stidljivo počeli da zauzimaju teritoriju za sebe na indie rock sceni. I dok je za većinu novih bendova karakteristično da eksplodiraju na svojoj prvoj ploči, a zatim na narednim albumima samo ponavljaju formulu koja im je donijela uspjeh, The National je svakim novim albumom sticao sve veći broj poklonika,

Da bi ovaj svijet bio zanimljiv i na svoj način blesav, svakoga dana vidite ili čujete nešto novo i skroz otkačeno što vam skrene pažnju ili vas potpuno oduševi. Tako je i mene, ponedjeljak 15-ti novembar, oko pola 4 (narodski rečeno) potpuno oduševio. Tog dana sam sa malim zakašnjenjem saznao da je izašao novi album "fantastičnog" pop-punk-veze blage sa životom nemamo-benda Good Charlotte.

Iranske vlasti filtriraju internet saobraćaj i strogoj cenzuri su podložni i muzički sajtovi. Kakve veze imaju Iran i Nevermore? Muzika benda Nevermore, i bilo kojeg drugoga, će uspjeti, na ovaj ili onaj način, da premosti cenzuru i dođe do uha i najzabačenijeg, najdiskriminiranijeg fana, i u Iranu. Izvinjavam se bendu ako koristim ovu recenziju da iskažem svoju indignaciju prema blatantnom kršenju ljudskih prava radi održavanja prividne vlasti, ali i oni sami u svojim pjesmama na ovaj ili onaj način upravo govore o nepravdi, diskriminaciji i zlu uopšte.

Ovaj debitantski album relativno mladog benda iz Kikinde (osnovani 2004) je definitivno pomjerio granice hard core-a na prostorima bivše yuge! Produkcijski i svirački ovaj album nimalo ne zaostaje za albumima velikana svjetske hard core scene, rame uz rame sa najjačima - bio bi opis ovog sjajnog muzičkog komada.

Strast! Strast okreće svijet. Ne okreću ga pare, ne okreće ga moć, ne okreće ga ništa materijalno, nego neopipljiva, nevidljiva, ali sveprisutna strast. Ozzy Osbourne je u posljednjim godinama postao poznat i kao reality show king, činjenica koja je mnoge, uključujući i mene, iznenadila i bila, i jeste, jako odbojna. Iskreno, mislio sam da ga je žena u potpunosti usisala u svoje materijalističke krugove i da je i to malo dostojanstva što mu je ostalo, prodao MTV-u. No, ne lezi vraže, i Ozzy, The Madman of Oz, The Prince of Darkness, The Godfather of Heavy Metal, se diže iz groba, i to su mu obje noge vani. Iznenađenje?

Čast izuzetcima, ali većini američkih bendova, bilo death, thrash, black ili ekstrmnijih pravaca, melodije nijesu baš najjača strana. Pa čak ni onim pravcima koji se baziraju na istima. Sve zvuči nekako neskladno, grubo, iščašeno. Exodus nijesu iznimka i zato sam im dosta kritikovao prethodne albume, jer su jednostavno bili suvoparno krljanje.

"Time to be King" je album kontradiktornosti. Zbog izraženo polirane produkcije, aranžmana i ne rijetko prenaglašenih klavijaturnih pasaža, te Jornovog tripovanja da je Coverdale the Srcolomac, pojedine lijepe melodije su donekle pretvorene u dječije pjesmice, na nekim pjesmama skoro pa kao boys bend metala. OK, OK, OK, priznajem, malo sam drastičan, malo pretjerujem, ali činjenica je da su se približili granici patetike,

Jedan iz plejade bendova zlatne ere '77 british panka je objavio novi album, 15. po redu. Što se albuma tiče, prevazilazi očekivanja, odsviran dosta dobro, snimljen i produkcijski odrađen odlično, sa 15 pjesama čini londonsku andergraund priču zanimljivom, slušljivom, a prije svega pankerskom.

Vječiti pankeri obradovali su nas novim albumom „Who killed Joe Public". Ono što na prvu loptu možemo zaključiti je da sa novim pjevačem Timom V koji radi i snima sa Shamom od 2007. godine, bend gubi onu hrapavost koju je imao sa Jimmy Purseyem, pa zvuče kao nova Oi! struja, ali opet ne gube stari britanski pank saund koji je karatkerističan za Sham i mnoge bendove tog ranga. Sham, da li zbog staža i iskustva, zvuče nikad bolje što je očito po rješenjima koja imaju u pjesmama, veoma izraženom distorzijom (poput nekih rock bendova),