www.mulj.net

Točka na D

Prolazi, crna godino. Tim stihom iz knjige Ulica Novice Tadića, koji je jednog nedavnog januara također nečujno prošao (možda mu se tek omaklo), započeo sam prije točno godinu dana ovaj dnevnik. Dnevnik je zapravo bio tjednik, stih je ustvari zaključio prvi tekst (onaj o Rundekovom 'Señoru') no, kužite poantu: zatvoren krug, kalendar Maja, početak i kraj, novi ciklus i sve te traljave trice. Kako god bilo godina je, pizda joj materina, uvažila moje apele.

Nekim čudom vani je opet zima, i Zagreb je opet zavila magla. Ona šugava baruština ni na nebu ni na zemlji koja ti se uvuče u nosnice i otud udara na mozak, mekša meso. Kroz tu tupu koprenu, sjekle su je reklame i slučajni farovi, probijao sam se danima i u šumi novogodišnjih zbrajanja i oduzimanja tražio prikladnu pjesmu, song za posljednju stranicu. Ne znam zašto baš jedna godina, pedeset dva tjedna i pedeset i dvije pjesme domaćih bendova, mahom iz desetljeća u kom sam rođen – valjda sam sklon jeftinom, datumskom zaokruživanju, kad je već riječ o priči koja se po definiciji zaokružiti ne može. Sve je moglo biti drugačije; bendovi, ploče, pjesme – samo ti dani bili su kakvi jesu, bijesni i uvijek prekratki, sami u sebe zbijeni i više od svega određeni svojim prolaskom, u sjećanje stjeranom nepovratnošću. Uz njih vezane nikome važne sitnice, sve teško isprative asocijacije i komadići osobne povijesti rasuti tim samo prividno kultiviranim nizom, u lijehu prerušenom datumskom makijom, također su mogle biti druge, no to i nije potrebno isticati. Ni jedno od njih ne predstavlja best of; više tek još jedan sumnjivo adekvatan refleks ni po čemu optimalnoga svijeta. Leibniz, in your face.

Rješenje se, kako to nalaže žanr, uglavnom samo nametnulo. Svega mi je već pomalo dosta, a iz ovih zapisa trebalo bi biti jasno da sam doslovnostima sklon. Boye su, ukratko, na neki način sumirale ovu godinu, pa i njezinu stihovnu (ne)boju. Crna, potpuni izostanak svjetla, makar u potenciji sadrži sve, a izgleda da je na nama da to temeljito ništa razlažemo i prekrajamo prema mogućnostima. Za razliku od ovog dnevnika, koji je mogao biti svakakav ali je baš ovakav, 'Dosta! Dosta! Dosta!' je od sredine osamdesetih godina snimljena u mnogo različitih aranžmana i verzija. Mijenjali su joj se glazba, tekst, izvođači, pa čak i naslov – teško je u njoj pronaći konstantu osim te da je, nekim čudom, svaka izvedba na svoj način dobro funkcionirala. Svaka je njezina 'faza' odražavala producentske intencije, ali i ukupne glazbene nazore jakih autorskih figura koje su ovaj, u početku sto posto ženski novosadski sastav u tom trenutku 'držali pod svojim'. Prekretnica u radu benda, koja je označila i službeni diskografski debi, približila ih novovalnom mainstreamu te donijela nešto širu publiku, ali i autorski potencijal samog benda gurnula u drugi plan, bila je suradnja s Kojom.

Ranija, meni možda i draža, mnogo manje radiofonična, 'introvertirana' verzija pjesme može se, pod sasvim prikladnim naslovom 'Mikrosvet' pronaći na nekoliko različitih demo-snimaka. Producirao ju je sadašnji životni suputnik lead vokalistice i klavijaturistice Jasne Manjulov, Slobodan Luna-La Strada Tišma, a aranžmanom i atmosferom najviše podsjeća na kasni Paraf. Mnogo je ravnija, nešto kraća, synth vodi osnovnu melodijsku liniju i dominira teksturom i zvučnom slikom, a tekst manje robuje formulaičnosti i repetitivnosti albumske verzije. Potonjoj, s prvijenca iz 1988., Zeleni Zub i službeno potpisuje muziku, a i bez toga preko čitave trake bliješti njegov karakterističan potpis. Klavijature su potpuno eliminirane, bas linija izvučena u prvi plan, ritam podebljan, gitare distorzirane, ubačeni skrečevi, a modificiranom tekstu dodana je i 'odrepana' strofa, koja također zvuči kao da ju je dopisao Koja. Ova 'ekstrovertirana' verzija uglavnom je i definirala zvuk prva dva albuma benda, koji je završio kao neka vrsta popiziranog, ženskog Kičminog spin-offa. Šteta, jer Kičma je kao Ramones – jednostavno nije moguće zvučati kao Ramones a da to ne bode uši kao plagijat ili loša šala – no i tih se zelenozubih Boya ponekad rado sjetim na plesnom podiju; nosim ih negdje duboko u nogama.

Osim za ples noge još mnogo češće služe za odlaženje, a to nam trenutno ne gine. Godina je svoj salto mortale već izvela, sad je na meni i ovom dnevniku red: sjajno je da bar u nekim krajevima nema ni malo drame. Vidimo se u nekom drugom dnevniku, preko koprene teksta, takav sam najbolji. Inače znam biti neugodan, ne mijenjam redovno čarape, lijen sam, kasnim; ne zovite me u kuće. Pišam u lavandine.

Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta

Buka za Vrhovnika

Čudna je moja memorija, nekako staračka. Spužva porozna kao Zemlja u domorodačkim mitovima, kakve već spužve jesu: sve što kroz nju prođe taloži se na dnu. Dno je gusto i viskozno i preopterećeno a oni gornji slojevi, šupljina na šupljini tek nominalno razdvojena šavovima svakodnevice, pusti su poput jugoslavenskih deviznih rezervi osamdeset i četvrte.

Dvje, tri riječi

Zaglavio sam posljednjih dana u ovoj Manceovoj pjesmi. Nije ni dijeta niti depresija, bar mi se čini, iako pouzdano gubim težinu. Sjedim u toj nekoj sobi u Gracu, štajerskoj Ljubljani, sam kao Škegro kad ga jednom konačno stjeramo pred streljački stroj; sam jer je to valjda bit ovakvih soba, zlatnih kaveza za pisanje. Ne jedem jer sam lijen.

Muzička mapa

Dobri Isak nije jedan od bendova s kojima sam odrastao; ruku na miš i srce, iskopao sam ih u jednoj od svojih retro-rudarskih odiseja prije pet-šest godina, s peer to peer programima i brzim internetom.

Dvje, tri riječi

Zaglavio sam posljednjih dana u ovoj Manceovoj pjesmi. Nije ni dijeta niti depresija, bar mi se čini, iako pouzdano gubim težinu. Sjedim u toj nekoj sobi u Gracu, štajerskoj Ljubljani, sam kao Škegro kad ga jednom konačno stjeramo pred streljački stroj; sam jer je to valjda bit ovakvih soba, zlatnih kaveza za pisanje. Ne jedem jer sam lijen.

Vjetar i zastave

Poprilično je već vremena prošlo otkad je, u ona zgodna, fino šminkerska La Rive Gauche vremena dolčevita, lula, sivih sakoa sa zakrpama na laktovima i novootkrivene marksističke literature pod miškom, Sartre pisao o riječima (simbolima) koje znače, i stvarima koje imaju smisao.

Strojevi

Laibach je stroj. Država je stroj. Tijelo i nebo i drvo sve su to strojevi i imaju vlastiti ritam, neko zadano, unutarnje kloparanje koje ih pokreće. I tekst je stroj. Dnevnik je tako stroj i njegova skica, madeleine metastroj koji skriva okidač za pokretanje nekih više ili manje zaboravljenih mašina, mazut za njihove zamrle klipove.

S gradom u kojem sam se rodio i odrastao, kao valjda i većina ljudi koji su iz svojih gradova iz ovih ili onih razloga relativno rano otišli, imam specifičan love/hate odnos. Nije to, zapravo, ništa komplicirano - u mistifikacijama se ulovim najčešće kad, pred nekom nevidljivom i neuhvatljivom no sasvim očito prisutnom pounutarnjenom instancom pokušavam opravdati ono ipak sasvim racionalno generirano naličje ljubavi. Nije da me na to netko prisiljava, niti to itko od mene traži no, eto, desi se. Upisujem to, negdje pri dnu, na podužu listu svojih slabosti. S onim pozitivnim dijelom je lako: okvir tog grada uvukao mi se negdje duboko pod kožu, odande napinje rebra, prsi se, ponekad sasvim nekontrolirano provali na površinu, izbije koji zub ili što već, no tu je; ukorijenjen kao Stavros u istočni melos. Ondje je velika većina moje obitelji, prijatelji koje mogu nabrojiti na prste, topli sendvič u Popaja i to je uglavnom to.

Što, dakle, s onim podmuklim hate, lošim policajcem koji i mene samog ponekad muči? Upustiti se u raznorazne pseudosociološke analize, paušalne procjene ionako suviše paušalnih mentaliteta, neuhvatljive bajalice o 'duhu grada', njegovom 'povijesnom dišpetu' ili što slično bilo bi, poslije svega, u službi kukavičluka; pokušaj da se analitičkim aparatom opravda činjenica da jednostavno sve teže podnosim njegove ljude. Nisu katedrale i zidine, more i sunce i borovi ono što čini grad - njega grade i opravdavaju, smisao i značenje mu daju ljudi. A oni već godinama podbacuju. Podbacuju, prije svega, kao zajednica: njena je najbolja slika danas kuštrava klika sumanutih, opasnih šarlatana koji je politički predstavljaju.

{youtube}V6sGPXcSnno{/youtube}

Razmišljajući o tome postoji li ondje još uvijek nešto za što se mogu uhvatiti zapeo sam, kao toliko puta do sad, u za mene formativnom kraju devedesetih. Odrastao sam, zvučat će čudno, u njegovom možda najgušćem, najboljem i najgorem vremenu. Po svemu je ono zapravo bilo najgore: 'tranziciju', privatizacijsku pljačku, ekonomski i socijalni rasap na valu domaćeg kleronacionalizma slijedila je tek jedna svijetla no meni važna stvar - Split je po prvi put u svojoj novijoj prošlosti bujao neušminkano i odozdo, odgovarao je, s podruma i s krova, kiši govana koja se na njega mahom njegovom vlastitom krivnjom sručila. Socijalna revolucija '60ih ga je mimoišla, punk eksplozija tek stidljivo očešala - bio je, izgleda, potreban rat da ga konačno razvali. I ne, naravno da nije vrijedilo...

Svejedno, najveći dio onoga što danas imam sa svojim gradom vežem uz scenu koja se u tih desetak godina razvukla između STOP-a, FM-a, Menze, Shakespearea, Doma omladine, Kade, Kenjare, skloništa po Splitu 3, i gdje se sve nije sviralo. Moj Split i danas nose Rumplstinski, No Comment, Puder, Mistery Lapsus, Zidar Betonsky, S.P.K., Sveto, rani Essence i Đubrivo, Touch Friction, Rapa Nui i ostali - svi ti mali-veliki bendovi sasvim različitih profila i dosega koje smo kao tinejdžeri intenzivno slušali, rasli s njihovim garažnim snimcima i live svirkama iz nagomilanih, uvijek poluspaljenih Čajaveca. Dio navedenih, iako malo koga još ima da im to prizna, sasvim je lijepo izdržao i test vremena.

Rapa Nui, kvartet koji je za sobom ostavio samo dva demo zapisa te van Splita ostao upamćen možda tek pjesmom 'Flight' (koja se 1993. pojavila na značajnoj kompilaciji Best of indie rock made in Croatia), ovdje se našao prilično proizvoljno, na neki način stoji za sve gore navedene. Ipak, obojeni vokalom Edija Raosa (također pjevača Zidara Betonskog), prepoznatljivim i upečatljivim i kad je između tipaka, te još upečatljivijom gitarom Dina Tomasa Brazzodura (kasnije radio s Djecom Ante Perkovića i Pipsima), imali su, uz Rumplstinski Nikole Radmana, čini mi se daleko najviše autorskog potencijala. Sad kad razmislim - i potonji je završio u jednoj postavi Pipsa... Možda je splitski rokenrol uništila neka mračna Ripperova zavjera.

Kako bilo, 'Proljeće' - ono što u Splitu počinje već u februaru cvjetanjem bajama i divljih trešanja, čiji cvat zatim pometu marčane bure - pjesma je koja je obilježila moje povratke iz škole u tim svijetlim i toplim danima koji su obećavali čak i nikad dočekanu pobjedu nad olujom govana: od Spinuta, preko Nadinog i Geta sve do pazara, pješke. A ondje se staze račvaju. Iz iste točke nadomak mora iz Splita se još uvijek postojano odlazi: vlakom, autobusom, brodom. Već negdje.

Pada prvi snijeg. One musave, široke krpe veličine prosječne šape koje polako, kao u reklami za deterdžente, zatrpavaju sve što im stane na put. U autobusu sam, pa zasipaju uglavnom baš to - put; pravac autoceste pretrpane gustim večernjim prometom. Tu i tamo usput oblože i utišaju neku šumu ili grad kojem ne znam ime, no brzo se sva ta bjelina, kao rukom odnesena, izgubi u pouzdanom mraku izvan dosega farova. Pada prvi snijeg i jebiga, znam da to nije ta pjesma, ali svi imamo svojih slabosti. Ja, između ostalog, robujem nekim sasvim idiotskim ritualima, lijepoj zbirci gluposti najrazličitije vrste. Jedan od besmislenijih i neukusnijih sastoji se u refleksnom i opetovanom puštanju te stvari Suncokreta čim prvi put kroz prozor ugledam bijeli ršum. Neka čudna ironija htjela je da baš taj stih, jedini u pjesmi koju inače sjajno izvodi Snežana Jandrlić, otpjeva novopečeni četnički vojvoda Čorba. Da se razumijemo, nije to jedini Borin stih (iako je ovoga zapravo napisao legendarni Dr. Spira) koji mi povremeno zapne za uho, ali me svaki put podsjeti koliko se taj čovjek temeljito i nisko srozao: od jednog od ključnih rokera Jugoslavije pretvorio u se u srpsko-birtašku verziju Thompsona, i to čak koju godinu prije nego je ovaj stekao nadimak, slavu i lovu za nove zube. Kauzalitet je, nasreću, dobrano uzdrmao još Hume.

Petak popodne je, sniježi i pospan sam; zato je ovaj tekst takav - skače s teme na temu kako na cesti poskakuje autobus. A kad stignem na odredište, u Beč na lijepom plavom Dunavu (ipak sam barem napola 'bečki konjušar'), treba izaći vani, ako ništa čisto zato što je petak. "Petak je, izlazi se u mjesto, u diskoteku", kaže Sead Mulahasanović u Outsideru pozivajući Metku na dejt, a ja sam to čuo kao klinac, i usjeklo mi se u read-only memoriju. Mislim da otkad sam navršio četrnaest nisam iznevjerio taj imperativ. Ali što kad kalendar nemilosrdno navali a ti si takav - pospan, muka ti je od vožnje, i još imaš dedlajn za tekst? Naravno, preglasno slušati preglasne pjesme. Punk-rock, rokenrol. Nikako Suncokret, makar se s neba prosuli svi jastuci Štajerske. Jedna od onih koje su me u sličnim trenucima bezgrešno popravljale, podizale mi energiju i vraćale me na pravi put svakako je bjanko mjenica primitivnog 'must go out' izlaska 'Trese, lupa, udara'.

Pojavila se kao jedan od udarnih brojeva u omnibusu Kako je propao rokenrol Gorana Gajića (godinu ranije snimio sjajan Laibach: pobeda pod suncem), Zorana Peze i Vladimira Slavice iz 1989. godine. Tekst je napisao Gajić, muziku Koja, a otpjevao ju je Branko Đurić Đuro (u to vrijeme inače lider sarajevske Bombaj Štampe) koji u zaključnoj priči igra naslovnu mušku - ljubomornog frontmana grupe Tragači. Kako je propao rokenrol se, čini se, na nekoliko razina pokazao proročkim, liminalnim uratkom. Simbolički je - podižući joj spomenik - označio kraj jedne scene i pripadajućeg imaginarija; onog divljeg, raskalašenog i liberalnog Beograda novog talasa koji od 0 do 24 živi u svojim podrumima i klubovima, u parkovima i dragstorima, na ulicama i žurkama u labirintskim stanovima socijalističke buržoazije. Uveo nas je nekako neprimjetno, portretom te male no važne propasti, u jednu mnogo veću i zajebaniju, čije posljedice još uvijek živimo. Opći zalaz toliko prisutan u sve te tri priče lijepo ilustrira i njegov soundtrack, zamišljen kao neka vrsta armature, nosive konstrukcije filma. Dvoje od troje kompozitora - Vlada Divljan i Gile, koji pokrivaju prve dvije priče, unatoč pokojoj dopadljivoj Divljanovoj doskočici, zapravo nisu dorasli zadatku. Ako isključimo vrhunski 'edukativni' Rokenrol za decu, koji iste godine potpisuje isti tandem, Orgazam tad već godinama nije napravio iole suvislu ploču, Idoli su rasformirani, a i Vlada nekako na kreativnom izmaku. Kojin dio, međutim, apsolutno funkcionira - kako u poveznim krokijima Zelenog Zuba, tako i u tih nekoliko rokenrol brojeva koje izvodi ćelavi bend. Potvrđuju to i naredne dvije Kičmine ploče, Zeleni Zub na Planeti Dosade i Nova iznenađenja za nova pokolenja koje, čini se, predstavljaju i labuđi pjev generacije.

A gdje su nestali Đura i Tragači? Nemam pojma. Ulazim lagano u Beč, i pjesma je ispunila svoju funkciju; ponovno sam na nogama. Petak i svijetla i grad, sve što mi treba. Refren zvoni u ušima, a bend je ionako - kao i onaj šator što ga je Đuro navodno podigao i zatim srušio na prijemnom ispitu za Akademiju - imaginaran i ko ga jebe.

Bez da sam planirao ili o tome razmišljao, kako se i inače dešava, pokreće, zamršava ili odmršava većina uz moje vlastito, sedamdeset i sedam kila teško klupko mesa, dlaka i kostiju vezanih stvari, počeo sam u ove glazbene priče, priče o pjesmama koje su mi u nekom trenutku, većina njih vjerojatno i zauvijek, nevjerojatno mnogo značile uplitati i priče o gradovima koji su na meni ostavili poseban trag.

Svaki klinac pošteno zakopan u vlastiti pubertet valjda doživi onaj trenutak spoznaje kad mu se dobra stara maksima Jebo zid na kojem ništa ne piše, koju je netom pročitao na nekom svježe izbijeljenom zidu ili svemirski picnutom liftu iz sedamdessedme kojim se svakodnevno uspinje na sedmi kat, učini genijalnom.

Granica između fikcije i fakcije u dnevničkoj formi porozna je kao Šeksova jetra - siguran si da je stari Švejk pošteno potegao, no dokaze ne možeš pohvatati.