„Forevermore" sam dočekao na nož. Bio sam uvjeren da će biti još i veće pretjerivanje nego prethodni album, da će biti patetike i ljigavih ljubavnih pjesmica. I jeste tako. „Forevermore" ima tu izraženu notu plastične romantike i pretjerane seksualnosti, i na ivici je patetike, ali na ivici, nikada je nije (pretjerano) prešao, i majstor Coverdale, dođavola, uvjek upakuje album tako da to zvuči dobro.
Jeste, i dalje je tu bez greške ono njegovo uzdisanje, i tekstovi ispod svake kritike, ali, kada nije bilo. Od Deep Purple dana čovjek uzdiše, uvija se, izaziva, flertuje, vrlo uspješno pikira na ljepši dio publike. Uvjek će takav biti, to mu je pečat i zaštitni znak, i boga mu, dobro to radi, evo i sada u 60-oj godini života. Ej, to je 60 (šezdeset) godina života. Recite koliko bendova poznajete da u tim godinama i dalje žežu pristojno dobar rock and roll, ili metal, i koji i dalje uspijevaju da uskomešaju scenu i medije (Motörhead isključeni). Subjektivna je recenzija u potpunosti i nek ide sve u lagum. Ovo su Whitesnake i kada čujem „Love Will Set You Free" (koliko je dobra pjesma, toliko je spot poražavajući), „Love and Threat Me Right", One Of These Days" ne mogu da ne skinem kapu čovjeku. Ima tu muške sujete, ima i obožavanja, ima i sjete za nekim prethodnim albumima, vječni „love/hate" odnos. Sa suve analitičke strane, u početku mi se učinilo da su Whitesnake sa ovom posljednjom postavom izgubili onaj svoj upečatljivi gitarski naglašen stil koji je bio doveden do savršenstva sa albumima iz osamdesetih i devedesetih. Međutim, ako se dobro usresredite na svirku, malo zakopate kroz produkciju koja ipak pokriva pojedine manje nedostatke, kada pređete preko činjenice da Doug Aldrich i Rob Beach ne koriste pretjerano sve one egzibicije i hiljade detalja koje su patentirali Sykes, Vandenberg i Vai, i iako je to stvarno mnogo, „Forevermore" jeste dobar stari Whitesnake, sa par godina više, sa po kojom osrednjom pjesmom, ali i sa onima koje brane titulu jednog od najvećih hard rock bendova svih vremna, i svakako zvuči ubjedljivije od prethodnog albuma, a u njegovim godinama i samo to je već itekakav uspjeh. Ko voli, nek izvoli.
Nikola Franquelli
Kada je 2011. domaća alternativna muzička produkcija uspjela iscijediti šest albuma, mnogi su se nadali da je to nagovještaj nečega. Za upućene ovo je bilo i pravo malo čudo. Ova godina bi zbog svojih specifičnosti na polju muzičkog izdavaštva, vrlo lako mogla upisati sebe u crnogorske kulturne knjige.
"Teško da ima novca u pravoj umjetnosti. Muzika će postati umjetnost kada nestane novca."
