mulj.net

crnogorski muzički portal

Mon07242017

Last updateSun, 23 Jul 2017 2pm

Supa

Satyricon_wallpaper_3
Uvijek sam volio da putujem i mnogo sam putovao, ali jedno od putovanja mi je ostalo u posebno nemilom sjećanju. Išao sam za Damask, da vidim velike kamene špilje i džamije u živoj stijeni, a ujutro sam se probudio u kavezu od drvenih greda, crnih drvenih greda koje su me hladile od užasne pustinjske vrućine, ali i unosile neki nemir u dušu, toliki da sam se radije zgrčio na dnu malog kaveza to malo vremena što bih bio čiste svijesti koju su mi tamnoputi tamničari grubih ruku i pogleda kao u sokola, opijali nekim mlijekom čudnog ukusa, tako da nijesam mnogo osjetio kada je počela bitka i kada su moji mučitelji ili nestali ili bili poubijani, jer sam se probudio na užasno jakom suncu, kavez razbijen, kamile nigdje na vidiku, a od ljudi samo odjeća, po koja sablja i poderana zastava.
Jedino što sam o pustinji znao jeste da je danju žega a noću hladno. Bolje putovati po hladnoći pustinjske noći, pa se zaputih u pravcu mjeseca na horizontu, krivog kao otomanska sablja. Ne pređoh nekoliko stotina metara, a na mjesečini mi se ukaza figura, uvijena u pustinjske robe, Kalif Miomihr, Sultan Saladin, kako sam kasnije saznao.
- "Na ti ovo. Bog te je ovdje doveo da ti predam tajnu", i turi mi u ruke činiju.
- "Ovo je blek metal supa a vjekovnoj tajni ću te naučiti tamo, u špilji. Ti si njen poslednji čuvar".
- "Kakva crna supa, što zboriš jadan, i kakva špilja!? Ja sam ti sa zapada! Znam ti ja sve te smicalice sa špiljama! Mrš, pederu!"
- "Ne crna, no blek metal supa, sakata i retardirana kamilo, mozak ti ko brabonjak, dabogda ti jaja ko u noja došla! Na ti je i sikter!" - i sprdi on mene, zajedno sa supom, nazad u zapadnu civilizaciju vitlajući i prijeteći sabljom mom međunožju - posljednji čuvar vjekovne tajne (?).
E sad, nije da sam u početku bio nezahvalan, ali sam bio priglup, pa sam iskoristio supu za ličnu korist i otvorih lanac restorana. Nažalost, supa sa ukusom kamilje balege nije bila omiljena među turistima i lokalnim življem. No, nakon vremena, i negdje krajem osamdesetih, sretoh jednog isprepadanog, buljavog i usukanog norveškog školarca, sa školskim knjigama pod rukom i naočarama kao dno od boce. I priča on meni o nekoj muzici, i drobi, i melje on, ne da mi živjet' ...
- "Na ti mali ovo, da ako začepiš.", i iskapi on činiju, i vidi đa'ola, svidje se njemu, trgnu se, prenu kao neka divlja zvijer, poče da se uvija i koprca, beči oči i krivi usta - pomislih da je epileptičan - i od tada ga više ne vidjeh, barem ne uživo. Eto ga tamo po novinama, zovu ga Satyr, a ono što meljaše, blek metal. I ode supa, ode njena tajna, a svijet dobi ipak još jednog junaka. Ende.

Nikola Franquelli

Melvins