mulj.net

crnogorski muzički portal

Mon07242017

Last updateSun, 23 Jul 2017 2pm

Lou Reed i ritam New Yorka

loureed-600x-1382897711
„Ja sam trijumf moderne medicine i hemije. Snažniji sam i jači nego ikada. Moj Chen Tai Chi i režim ishrane su me služili dobro svih ovih godina, zahvaljujući majstora Ren Guangyi-u. Jedva čekam da ponovo budem na pozornici i da komponujem nove pjesme kojima ću se povezati sa vašim srcima i dušama, ali i sa univerzumom" – postovao je na svojoj zvaničnoj stranici Lou Reed u junu ove godine.


Tri mjeseca nakon ove poruke, Lou Reed je preminuo u sedamdesetprvoj godini.

Reed je jedna od rijetkih ikona Amerike i naročito kulture New Yorka čiji je ujedno i kreator i hroničar. Ono što je Lou Reed uradio 60ih i 70ih godina prošlog vijeka obilježilo je svu budućnost andergrounda i mejnstrima ovog kulturno bogatog mjesta. Pet studijskih albuma sa Velvet Undergroundom i 22 koja je potpisao svojim imenom ispisala su posebne stranice svjetske muzičke istorije. Koliko je uticao na uobličavanje nekih od najinteresantnijih autora, ali i cijelih pravaca govori i Brian Enova izjava da je prvi album Velvet Undergrounda prodat u 30.000 kopija u prvih pet godina, te da je svako ko je kupio ovaj album oformio bend. Nije teško povezati Lou Reeda sa punkom, new waveom, alternativnim rok izrazima, trip hopom, shoegazeom, indie rokom...

Dok se najviše priče vrti upravo oko onoga što je Reed snimio sa svojim bendom u kojem je osim njega veliku rolu imala još jedna ikona Nju Jorka – Nico, njegovi solo albumi, među prvima „Transformer" produciran od strane David Bowiea te „New York" i „Berlin" sa koga su godinama kasnije skidane trake za brojne tribute albuma, postavljaju temelje modernog rokenrola.

Lepeza bendova na koje je uticao se granala od Galaxie 500, preko Pixiesa koji su na „Come on Pilgrim" 1987. pjevali „I Wanna Be a Singer Like Lou Reed", do nekih drugačije obojenih tonova poput Meet puppetsa, te logičnih punk sljedbenika New York Dollsa i svega što je došlo nakon njih. Nije zaobišao ni naše podneblje, pa se njegove note još uvijek osjećaju. Od novog vala, preko Psihomodo Popa do nekih najnovijih muzičkih dragulja Balkana.

Gdje god se okrenete u modernom muzičkom svijetu, naći ćete mrvu Reeda. Bilo da je to usvojeno scensko ime basiste Sex Pistolsa kreirano po pjesmi „Vicious" ili oglas u kome se traže muzičari koji mogu svirati „Sister Rey" kako bi se formirao bend Buzzcocks ili pak oni direktni koje je pokupio frontmen Stoogesa.

Čak i najlošijim momentima karijere, od kojih je jedan nesumnjivo njegova kolaboracija sa Metallicom na materijalu "Lulu" koji su stvorili oko Frank Wedekindove drame i njene centralne figure, Lou Reed je uspjevao zagolicati znatiželju publike.

Ni neka od najvećih imena današnjice ne kriju koliki je uticaj na njih, ali i uopšte, izvršio ovaj umjetnik. Prilično rezervisani Mirrisey priznaje da je kao dvanaestogodišnjak slušajući Reeda uživo, stvorio prve fiksacije o onome čime bi trebao i sam da se bavi, dodajući: „slušati ga sa 12 godina i preživjeti taj koncert, to je nešto!" Dok ga on upoređuje sa W. H. Audenom modernog svijeta, Bono Vox pravi drugu paralelu. Jednostavno Reed je po njemu za Nju Jork što je Mark Twain za Dablin.

Dodatni pečat na priču o Lou Reedu i Nju Jorku daće još jedan ovjereni obožavalac „Velike jabuke". Paul Auster će u svoja dva filmska ostvarenja „Blue in the Face" i „Lulu on the Bridge" neke od ključnih sentenci iskazati kroz usta kultnog umjetnika. Nagađa se i da su njegove književni likovi izgrađeni donekle na Reedovim iskustvima.

Reed se okušao i kao režiser. On potpisuje dokumentarac „Red Shirley" posvećen sjećanjima njegove stogodišnje rođake koja je progurala život kroz dva svjetska rata.

Ipak ono što je obilježilo njegove nerijetke holivudske izlete su naravno njegove pjesme. Stoneovi „Natural Born Killers" ne mogu se zamisliti bez „Sweet Jane", Boyleov „Trainspotting" bez „Perfect Day", Lynchov „Lost Highway" bez „magic Moment"... lista ide sve do nove generacije režisera poput Jason Reitmana (u „Juno" korišćena „The Sticking With You"), John Hillcoata (u Lawlles korišćena „White Light-White Heat")... Ovaj spisak nastavljaju i znatno drugačiji režiseri i filmovi, poput Rob Zombia i njegovog „Lords of Salem" koji je ukrašen sa čak dvije pjesme: "Venus in Furs" i "All Tomorrow's Parties".



Zanimljivo je danas pogledati koji su to najbolji momenti jedne ovako bogate karijere. Dok se na raznim listama esencijalnih Reedovih numera provlače neizostavne: "Sister Ray", "Im Waiting For My Man", "Walk on the Wild Side", "Sweet jane", "Vicious", sam Reed je u sam vrh svog stvaralaštva stavljao jednu drugu pjesmu. "Ill Be Your Mirror" se pojavila 1966. na singlu na čijoj je drugoj strani bila "All Tomorrows Parties" i naravno na debi albumu koji će izaći godinu kasnije "The Velvet Undergroung & Nico". "Ill be Your Mirror" će kasnije ući u antologije najboljih ljubavnih pjesama.

Manje se zna o Reedovom radu na fotografiji ili o njegovim dizajnima. Zanimljiva kolekcija se može naći na više mjesta na internetu, i naravno na njegovom oficijelnom sajtu.

GD

Melvins