mulj.net

crnogorski muzički portal

Sat04292017

Last updateFri, 28 Apr 2017 2pm

Muzički kosmos Quentin Tarantina (1. dio)

reservoir dogs
Onim generacijama stasalim u novom milenijumu naviklim na digitalne muzičke i filmske formate priča o vinilima, a posebno, o vjerovatno najgorem nosaču zvuka – kasetama, zvučaće u najmanju ruku nepotrebno. No, neki albumi su jednostavno nerazdvojni upravo od ova dva muzička formata.



Naravno, kaseta se danas ne vezuje toliko za albume, koliko za famozne mikstejpe, muzičke papazjanije, koje su se svakodnevno snimale i presnimavale. Na nivo nauke kasetne kompilacije izdigao je Nik Hornbijev „High Fidelity", a nedugo potom i Stephen Frearsova ekranizacija iste. Pasioniranost glavnog lika Roba Gordona na filmsko platno je prenio John Cusack: „Pravljenje dobre kompilacijske kasete, kao i raskid, je teško i traje mnogo više nego što se na početku čini. Započinje se sa ubistvenom pjesmom, da zgrabi pažnju. Intenzitet još malo pojačaš, ali ne pretjeruješ. Onda moraš sve malo ohladiti..."

Čudnih devedesetih upravo su ovakve kompilacije bile vjerovatno jedino što je imalo smisla poklanjati i nije devalviralo. E sad, ako nemaš muda da se upustiš u riskantni posao biranja numera koje su otkrivale više o onom koji poklanja kasetu nego što bi trebalo, jedino rješenje je bilo otići u jedan od dva „dobro opremljena" štanda i pokušati naći neki gotov mikstejp. Jedini nepogrešiv je bio onaj sa potpisom Quentin Tarantina. I novo, i retro! I amerikana i pank i soul! Zrno dovoljno poznatog da te kupi na prvo slušanje, a pregršt nečega što nikada ranije nijesi čuo.

„Moj soundtrack uvijek je kao mala verzija filma koji sam uradio. Ako volite moj film ne morate da ga nosite sa sobom i neprestano ga gledate. Dovoljno je da imate soundtrack i odmah ćete dobiti osjećaj kakav ste imali dok ste gledali film" – govorio je sam režiser. I zaista je tako.
Tek kada se pročita da ovaj režiser počinje rad na novom filmu preslušavajući tone muzike, pa da na onim probranim numerama gradi ključne sekvence budućeg filmskog ostvarenja, počev od one uvodne svakako, mogu se shvatiti granice fanatizma lucidnog filmadžije.
Početkom „veselih" devedesetih je i počela njegova filmsko – muzička odiseja. Već sa prvim filmom ubo je pravo u centar. Mnogi kritičari smatraju da još uvijek nije uspio prevazići sve ono što je donio njegov debi – „Reservoir Dogs". „Ulični psi" su donijeli „zipovanog" Tarantina, u sceni dugačkoj nešto više od dva minuta. Ubistvena muzička podloga u vidu „Stuck In The Middle With You" Stealer Wheelsa i još ubistveniji Mr Blonde (Michael Madsen koji u sledećih pedesetak filmova neće ostvariti ovako dobru rolu). Mr Blonde nošen ritmom „supersaunda sedamdesetih" šmekerski pleše, a potom odsijeca uvo vezanom policajcu, dok iza njega scenografiju u praznom hangaru gradi krvavo tijelo Mr Orangea (Tim Roth). Ovo je scena kojom se može definisati rad Quentin Tarantina – lucidni dijalozi, brutalnost i odlična muzička podloga.

Upravo ova pjesma predstavlja pravi primjer i odmjerenost šmeka, ali i posla koji Tarantino ulaže u muzičke podloge svojih projekata. Škotski bend koji su 1972. godine osnovali Gerry Raferty i John Egan je postojao svega tri godine. Zvanično su se rastali 1975., iakoga je Raferty napustio već 1973. U međuvremenu su izbacili tri albuma. Samo prvi od ta tri je imao djelimičnog uspjeha, a upravo on nosi naziv svoje najbolje kompozicije „Stuck In The Middle With You". Iako su upravo zbog nje najavljivani kao britanska replika na Crosby, Stills, Nash and Younga, originalna dvojka se rastala prije kraja turneje na kojoj su promovisali jedini milionski singl, koji će svoje pravo mjesto naći tek 20 godina kasnije u minijaturi iz „Uličnih pasa". Ta minijatura je i zaslužna za ponovno interesovanje za rad Egana i Rafertya.

Ništa manje nije zanimljiva ni druga stvar koja nosi soundtrack „Uličnih pasa". Uvodna „Little Green bag" – George Baker Selectiona ima donekle sličnu istoriju sa onom Stealer Wheelsa. Prva ploča, najveći hit grupe, kratak vijek sastava, brojne personalne promjene. Ipak, Bakerov bend je kroz par transformacija uspio izgurati dekadu. Kao solo umjetnik Baker je istrajao znatno duže. Među 13 albuma koje je uradio sa George Baker Selection i deset kao solo umjetnik, samo je sa pjesmom „Paloma Blanca" iz 1975. uspio očešati slavu i hvalu numere „Little Green Bag" koju je snimio na debi albumu pet godine ranije. Probuđeno interesovanje za mali dio opusa natjeralo je Bakera na snimanje brzo zaboravljenog albuma „Memoirs" u vremenu kada su „Ulični psi" obilazili planetu, a Harvy Keitel, Steve Buscemi, Michael Madsen, Tim Roth i sam Tarantino sa crnim sunčaricama ušetavali u svjetske bioskope uz uvodni ritam i bas numere „Little Green Bag".
Ova formula za biranje numera za soundtrack će se ponavljati i kroz ostatak albuma, pa su tu gotovo do kraja „hitovi" sedamdesetih: Harry Nilson, Šveđani Blue Swede i vjerovatno najpoznatiji autor na kompilaciji Joe Tex. Osim ovih na tu su i Sandy Rogersova kantri pop stvar „Fool For Love" napisana za istoimeni film Roberta Altmana iz 1985. Možda će upućeniji filmski kritičari i preko nje naći vezu sa uvijek prisutnim omažima u filmovima nekadašnjeg videotekara Quentin Tarantina.

Na „Reservoir Dogs" je i pjesma „Harvest Moon" jedva zapamćenog benda Bedlam u kojem je u eri Tarantina svirao i proslavljeni basista Chris Feinstein i producent Jay Joyce. Ipak, ovaj bend od svega jednog albuma je ostao poznatiji po „Magic Carpet Ride", obradi Stepenwolfa. Po ovome se može još jednom vidjeti koliko je režiseru bilo stalo da muzički upakuje cijeli soundtrack u milje sedamdesetih. Ili kako je jednom prilikom rekao: „kroz muziku sedamdesetih želim u filmu dočarati miris pedesetih".

Ako vam sve ovo nije dovoljno, Tarantino se potrudio da uz pomoć danas već kultnih dijaloga i voice over-a Steven Wrighta u ulozi voditelja radio emisije „K-Billy's Super Sounds of the Seventies" napravi okvir za sve događaje kako one filmske, tako i ove muzičke.
„Ulični psi" svakako imaju najkompaktniji soundtrack, ali dijelom zahvaljujući uspjehu sledećeg filma, dijelom odličnim rolama Ume Thurman, John Travolte i Samuel Jacksona, muzički milje za „Pulp Fiction" će se ostavljajući prethodnika za sobom, bez problema uspeti na svim top listama. Kako onim oficijelnim, tako i onim ličnim.

Modus operandi koji je Tarantino patentirao u radu na svom režiserskom debiju će se gotovo doslovce ponoviti ovdje, a i u kasnijim projektima. Razlika je možda jedino u činjenici da ovoga puta nema toliko autsajdera i one hit wondera kao dvije godine ranije. Te 1994. kada su „Petparačke priče" oduvale i publiku i kritiku, a Tarantino postao neprikosnoven scenarista u Holivudu već tada poznatom po deficitu dobrih skriptova, soundtrack za film je dominirao od čartova do plesnih podijuma. Širom svijeta svi su se kreveljili u pokušaju da imitiraju čudni plesni dijalog Travolte i Thurmanove uz Chuck Berryev hit iz 1964. „Never Can Tell". Bio je to valjda Gangam Style devedesetih. Iako je Berryeva stvar ostala negdje po sredini pažnje slušalaca, pokrivena surf rokom Dick Daleaovog instrumentala „Misirlou", vanvremenskim vokalom Dusty Springfield u „Son of a Preacher Man" i neprikosnovenog hita – obrade Neil Diamondove „Girl Youll Be a Woman Soon" u izvođenju Urge Overkilla, Tarantino je često znao istaći njenu važnost. Jednom prilikom odao joj je počast jer je u film donijela prijeko potrebni šmek novotalasnih francuskih filmova sredina prošlog vijeka. Još jednom je režiser „zaronio u svoju kolekciju ploča" i izvukao naftalinske hitove. Zaboravljeni „Misirlou" je u svega par mjeseci doživio desetine obrada, pa ne čudi što je po ovdašnjim kafanama nerijetko bio praćen stihovima „Vranjanke" i urbanim legendama o nevjerovatnoj krađi etnografskog korpusa južne pruge. Uticaj „Pulp Fictiona" i muzike koja ga je obilježila je bio toliko jak da su mnogi zaboravljali da je upravo „Misirlou" jedna od prvih pjesama koje su donijele svijetu revoluciju u vidu surf roka tamo nekada početkom šezdesetih. Eto koliko je majstorstva potrebno za otvaranje jednog ovakvog albuma, naravno ako se izuzme dijalog Pumpkina i Honey Bunny (Tim Roth i Amanda Plummer). Tokom slušanja soundtracka može se osjetiti mozaička struktura samog filma. Kool and the Gang i njihov fank, soul Al Greena, opet surf rok, ali u sporijoj verziji Tornadoesa, balada Ricky Nelsona jednako nose slušaoca kao što to na celuloidnoj traci rad Bruce Willis i ostatak glumačke postave. Najveći peh filmske muzike „Pulp Fiction" je što nestrpljivi slušalac kada se završi triling pjesama koji slijedi iza pobrojnaog pastiša - „Son of a Preacher Man", „Youll Never Can Tell" i „Girl Youll be a Woman Soon" prekida preslušavanje, vraća traku (ili ploču) na početak i kreće iznova. Šteta, jer upravo kraj krije prave bisere za sladokusce: „If Love Is a Red Dress" Marie McKee, „Comanche" The Revelsa sa frenetičnim saksofonom James Gordona, „Flowers on the Wall" Statler Brothersa i neodoljiva „Surf Rider" Lively Onesa. Nakon nje je ostalo samo da Samuel L Jackson izdeklamuje par citata iz Ezekijela 25:17. Ako ste mislili da sve ovo nije dovoljno tarantinovski, ne brinite tu su kultni snipeti „Zeds Dead", „Royal With Cheese", „Personality Goes A Long Way"... koji su danas polazna tačka za sve filmofile.

Kao i svaka kriva uspjeha i ova Tarantinova je morala da oscilira. Nije baš opravdano reći da je njegov sledeći film lošiji od svojih prethodnika. Pravilnije je možda izjaviti da je – drugačiji. Krimi drama koja se obrće oko života tamnopute stjuardese nije zaživjela koliko kritičari danas smatraju da je trebala. Mnogi su za to krivili samog Tarantina koji se nakon „Uličnih pasa" i „Petparačkih priča" dodatno izmorio scenarijom i glumom u Robert Rodriguezovom „From Dusk Till Dawn". Ono zbog čega muzika iz „Od sumraka do svitanja" nije opravdala očekivanja je očigledno nedovoljna umješanost Tarantina u nju. Iako ubistvene numere prije svih Tita & Tarantule i braće Vaughan nose soundtrack, žanrovska okrenutost jednoj strani, u ovom slučaju bluz – roku iskombinovano sa korišćenjem provjerenih aduta „Mary Had a Little Lamb" – Stevie ray Vaughana ili „After Dark" Tita & Tarantule je pretvorila kompilaciju u opšte mjesto. Audiofil poput onog fanatika koji je u to vrijeme već sklapao treći film - „Jackie Brown" izbjegavao je opšta mjesta.

Danas Jackie Brown i kao film i kao soundtrack zavređuje nešto više pažnje nego što je to bilo u decembru 1997. i tokom naredne godine kada je taj film stigao na repertoar. Talas blaxpploitation filmova sedamdesetih još uvijek nije bio onoliko daleka prošlost koliko su mnogi smatrali, pa možda upravo u toj činjenici, kao i u pomenutom premoru režisera treba tražiti negativne strane priče oko uspjeha „Jackie Brown". Ne manje ni u onoj da po prvi put originalni scenario nije Tarantinov, već adaptacija romana Elmore Leonarda. Fanki – soul kompilacija ovog filma je prepuna pozajmica i citata iz te ere zaboravljenih „crnih" fimova. Kako je javnost već tri godine sa nestrpljenjem očekivala nove „petparačke priče" bila je željna i detalja vezanih za produkciju novog ostvarenja, koje im je sam režiser nesebično nudio.
Opet se sve vrti oko centralne teme ili režiserovim riječima: „Način na koji manje više funkcionišem kada stvaram film je da pronađem temu koja otvara film. Tu sve počinje. To je ritam filma. Jednom kada saznam šta hoću da radim sledeće samo je pitanje vremena kada ću se baciti među moje ploče u potrazi za ritmom filma". Osnovni bit za „Jackie Brown" je dao Bobby Womack koji se svojevremeno proslavio hitom koji su obradili Mammas & Pappas – "California Dreamin". Ipak, ni ova ni niz drugih Womackovih hitova nijesu odgovarali Tarantinovoj zamisli, ali zato jeste donekle marginalizovana stvar "Acros the 110th Street". Na uvodnoj i odjavnoj špici ona će uramiti ovaj film. Pozajmljujući Womackovu numeru iz istoimenog filma jasno je stavio do znanja šta planira i sa filmom i sa muzikom. Upravo zamjerka koja se upućivala Rodriguezovom „Dask Till Dawn" soundtracku može se primjeniti i na ovo ostvarenje. Zanesen u stvaranju preciznog omaža blaxpploitation filmovima od fank – soul matrice je odstupio u svega par rijetkih momenata. Jednom uz pomoć Johnny Cashove izvedbe pjesme zanimljivog naslova „Tennessee Stud" koja svojom tematikom još više podcrtava režiserove namjere.

Nažalost ovo ostvarenje je brzo izbačeno iz većine plejera i vraćeno na police, tek će ga prošlogodišnji Tarantinov film, zbog specifičnosti i sličnosti tematike, vratiti u centar pažnje. I pored ovoga taj soundtrack će nezasluženo ostati nalik fus noti njegovom ostalom opusu.

DL

Red Baraat