mulj.net

crnogorski muzički portal

Thu09212017

Last updateThu, 21 Sep 2017 10pm

Leningrad ili gruppirovka Leningrad

leningrad_sznur
Još jedno otkriće koje mi se neizmjerno dopalo je Leningrad, ruski ska bend koji je u svojoj domovini dosta popularan. Iako nas dijeli jezična barijera (neke možda i ne, s obzirom na masovan priliv ruskog pučanstva u ove krajeve), to ne znači da se kvalitet ne može prepoznati. Serem se na kvalitet, Leningradu je kvalitet produkcije i aranžmana samo način da postigne ono što želi. Spoj dvije nespojive strane: kristalno čistu produkciju, savršeno izbalansirane aranžmane i strašno prljave tekstove otpjevane raspalim vokalom Sergeja Šnurova „Šnura" o svršavanju, jebanju, lokanju, cigaretama, besparici i svime ostalim što rokenrolom čini onim što jest.
Leningrad već neko vrijeme hara po Rusiji, i od samih početaka podbada vlastodršce vulgarnim tekstovima koji su, naravno, još uvijek uljuljkani u blagodeti starog sistema gdje „mat" (ruska riječ za prostački jezik) ni izbliza nije mogao biti dopušten. No, na stranu sad hype koji su dotični stvorili svojim tekstovima. U cijelini, Leningrad je odličan ska band s jakom brass i ritam sekcijom kojemu je ska samo baza iz koje vuku sve svoje muzičke avanture. U nekim trenucima podsjećaju na srpski „S.A.R.S.", kao recimo u reggae nabrajalici „Bljadi", ponekad se stidljivo poigravaju s latino ritmovima da rasplešu ženski dio publike kao u „Money", ponekad piče bazični ska da se masa iskače kao u „Hujamba" a ponekad bi ruku dao u vatru da čujem prateći band Toma Waitsa ili nekog sličnog croonera. Sve to što Leningrad radi ide s pripadajućom ruskom ikonografijom: votkom, cigaretama, socijalom, ali sve potpomognuto s izvanrednom dozom karakterističnog Šnurovog ludila koje mu daje upravo onaj šarm zbog kojeg mi se tako sviđaju.
Vjerujem da su Šnurov i njegova zlatna banda zapravo puno umiveniji u pravom životu nego onakvim kakvim se prikazuju, ali njihov huliganski imidž odlično funkcionira na stejdžu i u zvučniku, pogotovo na albumu „Dlja Milijonov" koji im je, ako se ne varam , negdje peti po redu. Dok je prvi album „Dačniki" imao sasvim pristojan utjecaj ska muzike, povremeno bi iz njihovih pjesama izronio mamurni očaj Toma Waitsa (recimo pjesme „Bluz", „Prognoz pogody", pa čak i naslovna „Dačniki" s cijukanjem i škripanjem truba), tek drugi „Made in Jopa", dotičnom je tati svih poderanih glasova dana valjana posveta. Na tom albumu svaka pjesma ima nešto kabaretsko i zadimljeno kao da je posuđeno s „Blood Money" ili „Alice" od Toma Waitsa, ali ipak ponešto brže i slušljivije, i svakako malo manje asinkrono od njihovog idola. Da ne bi ispalo da ih pretjerano uspoređujem s Waitsom, znajte da na albumu postoji pjesma „Privjet Tomu Vejtsu" što sasvim dovoljno govori o tome koliko bi se Leningrad ograđivao od ovakvih usporedbi da kojim slučajem čita ovo.
Treći album „Piratji XXI Veka" već je veseliji, skastičniji, orijentiran na brass sekciju a povremeno čak i iznenadi s kakvim tvrdim riffom (kao u „Bljadi", „WWW" ili „Come on everybody"). Mogu slobodno reći da su se na ovom albumu Leningrad oslobodili svih repova i veza sa svojim idolima i uspjeli dobiti svoj originalni zvuk. Jednostavan je za slušanje, a opet zanimljiv svakom kritičarskom uhu koje voli analizirati muziku sloj po sloj i tražiti uzore, izvore i originale. I dovoljno prljav i satiričan, čak i kad se radi o banalnoj gluposti kao „Novji God".
Četvrti, „Točka", nastavak je nadogradnje imena Leningrad. Gdje su prijašnji albumi bili isprofilirani i posvećeni uzorima, „Točka" ima od svega pomalo. I dalje ne bježe od svog imidža pijanaca i probisvijeta, ali s magičnim prstima, gotovo ciganskim, reklo bi se. Uvodni hit „Money" po udaraljkama zvuči kao paradni orkestar pod narkozom, trube plaču kao na ciganskom sprovodu, a Šnurovljev rašpavi vokal vragolanski se sprda s najvažnijom glavnom stvari u životu (ako je najvažnija sporedna stvar nogomet). Ciganski se provod dalje da naslutiti u „Gde že vaši ruki", gdje Leningrad ulazi u avanturu igranja s klasičnim diskom koja bi po mnoge završila neslavno, pa tako bi i za Leningrad da nije Šnurova i njegovog revanja koje savršeno paše na plačljive trube koje mu drže skute. Ovako samo zvuči kao dobar štos, koji nažalost (ili nasreću) nikad neće biti na plesnom podiju, naprosto zato što nije dovoljno ispeglan i što je očito napisan zato da pljuje (povraća) na diskoteke. Tu je još jedna raj-laj-laj bugarštica „Odnazdo" koja se osim autoironijom diči i tekstom u kojem je junak istraumiran činjenicom da upravo pije zadnju čašu votke i da je noći kraj i da zora sviće i da je opet sve pare projebao. Zvuči li to poznato? Jedina opaska albumu je to što mu manjka kakva ska-dizalica, a ima previše Šnurovljevog kreveljenja koje nekad zna otići na živac umjesto da vam budi želju za pićem ili cigaretom.
„Dlja Milionov", posljednji album, je definitivno i najbolji dosad, možda zato što je i najkomercijalniji. Donosi podosta simpatičnih komada kao primjerice „Raspizdjaj", koja može postati himna svih jebivjetara koji odluče naučiti ruski, ingenioznu obradu „Voodoo People" od Prodigyja zvanu „Hujamba" koja će sigurno rasturati koncertne dvorane, te „Nou Nou Fjuče" koja već u samom naslovu parafrazira Sex Pistolse i njihovu slavnu i isfucalu parolu o budućnosti. Tu je i simpatično glupava koja napušava sve debele ruske muškarčine pune votke i dima, zvana „Babubudu" ukomponirana u nešto što zvuči kao bajanje sibirskih šamana, a svi znamo koliko Rusi vole ezoteriju.
I na kraju, volio bih samo da ih vidim uživo pa da vidim može li ova perjanica ruske scene iznijeti sav taj teret na svojim plećima na stejdžu. Po onome što sam vidio na YouTubeu čini mi se da mogu, ali ako budemo imali sreće pa nam dođe i ponešto normalnijih Rusa, pa njihovim posredovanjem budemo gledali Leningrad u Kairosu u Budvi, vjerujte da ćete me naći u prvim redovima kako urlam tekstove za koje nemam pojma šta znače, u koru s Rusima i prilagođavam frekvenciju svoje nejake balkanske jetre na onu debelih ruskih muževa. Hvala i prijatno!


Đole DIvlyyyiina

Melvins