mulj.net

crnogorski muzički portal

Mon05292017

Last updateFri, 26 May 2017 12am

Idemo dalje

MULJ LOGO copyKao i prethodnih godina i ove će se desiti ponešto novo na našem portalu. Konkretno pokrenućemo par novih rubrika, od kojih je Naftalin rubrika koja će donijeti članke o rnr sceni u Crnoj Gori iz perioda prije novog milenijuma već startovala.

Add a comment

Read more: Idemo dalje

Džej Džej Okoča: Još se niko nije ljutio zbog prozivki u pjesmama

jjokoCrnogorski hip hop duo "Džej Džej Okoča" za kratko vrijeme privukao je pažnju ljubitelja hip hopa, za manje od godinu dana "izbacio" je dva EP-a "Niko nije spreman" i "I dalje niste spremni", a uveliko radi i na trećem. Član sastava Random, "Vijestima" je objasnio kako se udružio sa Poetikom i zbog čega su odlučili da im pauze između objavljivanja pjesama budu male.

Add a comment

Read more: Džej Džej Okoča: Još se niko nije ljutio zbog prozivki u pjesmama

NIck Drake (19. jun 1948. – 25. novembar 1974.) - Tragedija genija (2. dio)

13786685nickdrakeNeuspjeh snalaženja u Londonu i onaj koji je ispratio njegovu muzičku karijeru uslovio je ne samo povratak kući, već i pojačanu konzumaciju antidepresiva. Između dva podjednako teška izbora, nesnalaženja u londonskom metežu i jeda zbog vraćanja na izdržavanje od strane roditelja, izabrao je ovo drugo. Tu će ostati do 1974. godine.

Add a comment

Read more: NIck Drake (19. jun 1948. – 25. novembar 1974.) - Tragedija genija (2. dio)

Povratak LP-a i najskuplje ex-yu ploče

670px-Buy-Used-LP-Records-SGramofonska ploča vratila se na mala vrata i prodaja joj raste godišnje od 50 do 100 odsto, a prvo mesto među najskupljim eks-ju vinilima već neko vrijeme pripada srpskom džez trubaču Dušku Gojkoviću.

Add a comment

Read more: Povratak LP-a i najskuplje ex-yu ploče

Pink Floyd - Meandri beskrajne rijeke

pinkfloyd460With friends surrounded
The dawn mist glowing
The water flowing
The endless river
Forever and ever...

Završili su priču „Division Bella" prije dvadeset godina nosioci prava na ime Pink Floyd - Gilmour, Wright i Mason sa gomilom saradnika koje su okupili radi snimanja četrnaestog albuma ovog prog rok giganta. Novi album, preciznije rečeno izdanje, jer pogledamo li bolje niti je u pitanju nova muzika, niti se radi o albumu, počinje tamo gdje se prethodni završio. Otuda i simbolični naziv "Endless River".
Teško da će koje izdanje podijeliti fan bazu kao ovo. Sa jedne naći ćete tvrdokorne zaluđenike koji će pronicati u instrumentalne pasaže, Hawkingovu govoranciju te u jedinu pjesmu materijala, kao i u bilo koje dosadašnje izdanje ove grupe. Sa druge strane su oni koji smatraju da ovakav oproštaj ne da nije bio potreban, već da je unizio njihov gigantski opus. Iako, svi će se složiti, budi fina sjećanja i na momente zaista zvuči kao što je i najavljivan "PF XXI vijeka". No, gomilu prisjećanja nazvati albumom je ipak pretjeran korak. Da ne pričamo o tome da se pokvario osjećaj prelijepog evokativnog nastupa na Live Aidu koji je na najbolji mogući način zatvarao njihovu zajedničku priču.
Mnogo je "nepoznatih" u jednačini novog materijala Pink Floyda. Ono što je sigurno je da se, kao što je to gotovo uvijek bivalo od sredine sedamdesetih, ustoličio na vrhovima top lista. Priznaće i nevoljnici da to nije mala stvar sa jednosatnim instrumentalnim okrajcima pjesama u eri deezera, youtube-a i home made play lista uključenih na shuffle. Naravno, većinu ovog uspjeha stare škole u novoj eri, duguje se samom brendu Floyda. Svakako, više nego muzici.

Sretnije rješenje od ove „labudove pjesme" bilo bi možda da je PF potpis pao na soundtrack, kako je to nagovijestio Mason, za film braće, pardon dvojca Watchovsky. Svemirska opera „Jupiter Ascending" koja se očekuje sledeće godine, sudeći po bubnjaru, trebala se podvući isječcima koji su ostali iza „Division Bella". Zbog čega se to nije desilo, za sada nema odgovora ni od Masona koji je fino zagolicao maštu, ni od drugih aktera ove priče.

Šuškalo se evo dvadeset godina o famoznom višesatnom kompletu outtakesa „The Big Spliff" koji je ostao iza džemovanja sa „Division Bella". Nakon odabira iz tih dvadesetak sati je iščupan dio materijala koji se remasterizovao, potom su se dosnimili instrumentalni djelovi uglavnom od strane Gilmoura i Masona te starog kolaboratora Floyda iz postvotersove ere (i zeta Rick Wrighta) Guy Pratta. Phil Manzanera (Roxy Music) je jedno vrijeme provodio noći nad ovim materijalom, no kako je sam priznao, da su prošle njegove ideje o konceptu albuma, to bi bili mnogo manje Pink Floyd nego što jesu u pakovanju koje je došlo do nas. Kao pravo osvježenje na albumu će se pojaviti, prije svega zanimljiva ličnost, a potom i vrsni jazz saksofonista i klarinetista britanac izraelskih korijena Gilad Atzmon. Upravo će stvar na kojoj je on gostovao "Anisina" zvučati nešto svježije, a opet dovoljno poznato iz „Dark Side" ere, da na momenat vrati osmijeh na lice tokom preslušavanja Beskrajne rijeke. Mješavina "Us And Them" i "Great Gig in the Sky" sa prelijepim razgovorima Gilmourove minimalističke gitare i Atzmonovih duvačkih partija. Nažalost ovako upečatljivih momenata je malo.

Slična džemovanja ranije su se isplaćivala Floydima, kao u slučaju „Echoesa" i djelova „Dark Side of the Moon" i „Wish You Were Here" albuma. Sigurno je da je to uspjelo i najvećim dijelom sa „Division Bell", no posve je drugo objaviti te džemove i upakovati ih u album. Upravo ovdje se kriju brojna pitanja na koja pokušavaju odgovoriti floydofili širom svijeta, sa izuzetkom onih koji su stvari prihvatili zdravo za gotovo.
Ono što se već naziva fusnotom opusa Floyda, teško da je i to. Odštampati „Endlesss River" kao dodatak remasterizovanom „Division Bellu" povodom druge decenije od njegovog izlaska bilo bi ok. Valjda. Možda bi čak i to bilo previše. U svakom slučaju nazvati hrpu nasumičnih outtakesa albumom je preveliki zalogaj. Svakako neočekivan od ovih giganata.

Kada se zna priča iza „Division Bella" te da je taj album jedva izašao u obliku kakvog ga znamo, zna se koliko je i uzaludan ovaj njegov svojevrsni spin off. Koliko god „Division Bell" bio odličan, a po potpisniku ovih redova jeste iz razloga što nije oskrnavio zaostavštinu Floyda, a donio je i ponešto novoga u nju, toliko „Endless River" pokazuje koliko se tragalo za dobrim rješenjima koja je taj album već prezentovao. Ništa više od toga.

No, zaplovimo malo Beskrajnom rijekom.

Ono što nas je prvo dočekalo bio je zanimljivi artwork devetnaestogodišnjeg Ahmed Emad Eldina. Iako zanimljivo rješenje, odiše mladalačkom naivnošću koja nije dostojna onome što je dugogodišnji saborac Floyda Storm Torgerson radio na gotovo svim ranijim izdanjima benda iz svih njegovih faza. Iako je amin omotu dao Torgersonov studio nakon „duže potrage za počiniocem", ne može se oteti utisku da je poput onog što će se naći ukoričeno Eldinovim radom i ova stavka nekada višemjesečno brižljivo odrađivana jednostavno pretrčana. Sliku će malo popraviti video rad za „Louder Then Words" koji se nadovezuje na priču o mladom putniku i evocira uspomene sa „Learning to Fly".

Četvorodjelna kolekcija komadića nekada briljantnog muzičkog miljea pokušava prvenstveno atmosferom vratiti u sjećanje jednu blistavu karijeru, prepunu pjesama i albuma koje su obilježili jedno vrijeme. Uspjeva li u tome? Na momente – da, u onim drugim trenucima zvuči kao isforsirana reciklaža svega do sada slušanog iz njihovog bogatog kataloga.

{youtube}mZpwIN3EXpk{/youtube}


Sam početak daje nagovještaj da će izdanje biti jedan maestralan oproštaj. Za zagrijavanje, tu je jedan intro nalik na „Cluster One" sa prethodnog materijala, pa potom „Its What We Do" koja već u naslovu donosi jasan stav kamo će se dalje kretati ova kolekcija. „Its What We Do" je kao skinuta traka sa „Animalsa" osvježena kasnijim reinkarnacijama Floyda sa Jon Carinom. Naravno, nekom drugom će buditi druga sjećanja, ali u tome je uvijek i bila čar snimaka ovog benda. U svakom slčaju jako lijep uvod u novi materijal.

Već nakon ove stvari, album se rasipa, vrlo često stvari kreću ni iz čega i završavaju u ničemu iz kojeg se nastavlja sledeći instrumental. Shineovske klavijature, Gilmourove prepoznatljive gitarske upadice, nagovještaji zapleta poput onih sa „Meddle" ili pomenutih „Animalsa" i... To je to. Ne. Tu je pomenuti, odlični iskorak „Anisina". Najgore u cijeloj ovoj priči je to što nad materijalom svo vrijeme lebdi turobni nagovještaj da se gotovo svaka numera mogla razviti u jednu solidnu Floydovku dostojnu makar, po mnogima nihovog najslabijeg ostvarenja „A Momentary Lapse of Reason".

Mora se priznati da su u jednom u potpunosti uspjeli, par dužih, atmosferom nabijenih numera i one crtice od minut i nešto između njih raspoređene na četiri neimenovana „čina" albuma donose mrvice iz svih faza rada Floyda. Ima tu i neizbježnih, za rani period karakterističnih Wrightovih kombinacija italijansih Farfisa orgulja i Binsonovih eho mašina, koje je proslavio na „Set the Controls for the Heart of the Sun" ili „Careful With That Axe Eugene", pa vratio na scenu na poslednjoj Gilmourovoj turneji. Gilmourovih gadžeta iz postvotersovske ere i Masonovih mora se priznati blijedih pokušaja u „Skins" da revitalizuje fenomenalne partije koje je radio u atrijumu Pompeje. Instrumental koji su koristili kao navlakušu pred izlaska albuma - „Allons-y", vuče na „Happiest Days of Our Lives" i „Another Brick in The Wall", črčkarije s kraja albuma vraćaju u sjećanje odlične rokerske numere poput „Young Lust". Naravno da ima i stvari koje se, gotovo nepogrešivo mogu vezati za neke parnjake sa prethodnog albuma. Osim očiglednog nastavka pjesme „Keep Talking" kroz minijaturu „Talkin Hawkin", tu je i „On Noodle Street" koja je poput isječenog frejma „What Do You Want From Me". I tako citat po citat, dođe se i do nekih zapleta sličnim Wrightovskoj „Great Gig in the Sky". Za kraj, tik prije nego se pojave tri sessiona od kojih neke partije zvuče i bukvalno kao uštimavanje i namještanje tona pred tonsku probu, ugnjezdila se jedina tekstom obilježena traka.

„Louder then Words" čini se da je zamišljena kao svojevrsni post scriptum. Iznova priča i podsjeća na sve što se izdešavalo u i oko benda. Da li je namjera uvodnih stihova „We bitch and we fight..." potcrtati stara neslaganja koja još tinjaju među članovima benda, prije nego će razrješenje dati u „...that thing we do its louder then words" pitanje je tumačenja. Treba napomenuti da je trvenja bilo i sa Wrightom, čak i u periodu po odlasku Watersa. Sam Wright jedan duži period nije ni bio član PF-a, na „A Momentary" ga nema ni među članovima Floyda ni u kreativnom timu, već se pominje tek pod stavkom „ostali muzičari", pa se pjesma može tumačiti i kao neka vrsta izvinjenja. Bilo kako bilo, solidna pjesma, donekle daje opravdanje onome što se desilo u prethonih nešto više od pola sata. Upravo stoga još više čudi zašto produžiti cijelu priču sa još tri trake, znatno nebrušenije od ostatka materijala.

Podvlačeći crtu, ispada da je i ovaj materijal, baš poput svog roditelja „Division Bell" još jedan posvećen komunikaciji ili možda prije nedostatku iste. Sklapa se tu dosta jasna slika, od uvodnog govora, preko Hawkinga do završne „Louder Then Words". Jasna priča koju Gilmour, pa tek onda i Wright nadograđuju tako prepoznatljivom atmosferom. No ono što nedostaje toj priči je malo „mesa". Kada se vratimo unazad, prisjetićemo se da su iz nedostatka komunikacije građeni albumi poput „The Walla", Watersovih „Radio K.A.O.S" i „Amused to Death", a djelimično „Dark Side of the Moon" i Wrightov „Broken China" i naravno „Division Bell". Za kolikim se zalogajem krenulo, prilično je jasno.
E sad, postoji taj dio priče na koji se djelimično osvrće i jedina vokalno instrumentalna kompozicija „Endless River-a", a koji dalje produbljuje ovaj komunikacijski jaz. Taj segment je već dosta puta prizvan i prozvan. Ipak, bojim se da dosta razloga za objavljivanje ovog materijala leži upravo tu.

Koliko god se nećkali fanovi, mora se pogledati istini u oči i priznati da su koliko na kreativnm zamasima, makar jednako toliko Floyd sa jedne i Waters sa druge strane radili na inatu i rivalitetu. Naslanjali su se materijali starih prijatelja jedni na druge. Trke sa tiražima i prisustvom u žiži javnosti dobijali su Floydi, dok se Waters na račun svojih starih radova povremeno vraćao u isti taj fokus. Stari ego manijak će i sam priznati da je njegov poslednji studijski album „Amused to Death" imao peh da ne izađe pod etiketom Floyda. Da je nosio ime starog benda, tvrdi Waters, prodao bi se u više miliona primjeraka. Ovako je jedva dotakao prvi million. Vjerovatno je i u pravu kada ovo konstatuje, jer je taj materijal nešto najbolje što je izašlo nakon „The Walla", a konceptom se i nastavlja na ovaj golemi album.

Sa druge strane Floydi u odsustvu pravog tekstopisca kuburili su sa novim materijalima. Nakon što su jedva iscijedili „A momentary", ili bolje reći, pošto ga je Gilmour iscijedio (uz pomoć supruge reći će zlobnici), nastala je pauza u kojoj su izbacili koncertni „Delicate Sound of Thunder". Dupli živi album Floyda je ubrzo zaboravljen nakon postavke Watersovog (berlinskog) Zida.

Cijela ova priča se dešava u, za nastanak materijala malim razmacima od par godina, pa i manje. Nakon „Walla" stiže Watersov pomenuti „Amused to Death". Još u vrijeme njegovog izlaska, počela je muka oko „Division Bella".

Reklo bi se da je sa koncertnim „Pulse" konačno stavljena tačka na vječito pitanje ko je glavni, a onda Waters kreće na svoje gigantske turneje, od kojih poslednja ruši sve rekorde. Kreativni retuši na njegovom omiljenom čedu „The Wall-u" su izgledali više kao Floydi XXI vijeka nego što bi to iko htio.

„Biću zadovoljan da još nekoliko ljudi širom svijeta shvati da je „The Wall" moje djelo i da je oduvijek tako bilo" – govorio je odbačeni basista nekad dok je kružio svijetom sa svojim albumom „Radio K.A.O.S." jedva prepoznat kao kreativni zamajac jednog od najvećih bendova svijeta. Zapostavljen i zaboravljen imao je drugačiju perspektivu od one u kojoj su ispod ogromnog kružnog platna i tone lasera tih godina uživali Gilmour, Mason i Wright.

Nakon njegovih poslednjih turneja i friško objavljenog DVD-a, uloge su se zamijenile. Upravo stoga se ne čini slučajnim tajming „Endless Rivera".

Svi iz preostale trojke su svjedočili da je sve išlo sporo tokom stvaranja "Division Bella". No, kako tvrde dobili su zgodnih 60-ak ideja od kojih je trebalo izabrati set za album. Kako tvrde saradnici, glasalo se demokratski, nadglasavalo i došlo se do konačne cifre. Ostao je zapis da je pokojni klavijaturista imao znatno više materijala nego što je ušlo na album. Po malo onog što je ušlo na ovaj album koji je predstavljen kao oproštaj njemu, stiče se utisak da te ideje nijesu bile bog zna kakve. Na kraju krajeva Endless Riverom dominira Gilmourova prepoznatljiva gitara koja najčešće prebira gornje registre i tvori zanimljive, ali već više puta slušane melodije.

Ostaje pitanje, ako se dvojac htio oprostiti od starog druga, zašto se nije iskoristilo više njegovog materijala, koji makar po pričama saboraca iz tog perioda sadrži i neke skoro pa finiširane stvari. Umjesto toga dobili smo pedesetak minuta okrajaka, sa jedva 4-5 zanimljivih vinjeta i jednom vokalno instrumentalnom kompozicijom, dostojnijom Gilmourovih solo radova, nego bilo čega što je Floyd do sada uradio.
Teško da su se te Wrightove stvari našle i na njegovom dosta solidnom albumu „Broken China", s obzirom da je isti inspirisan bolešću njegove tadašnje supruge koja je eskalirala otprilike u vrijeme turneje „Division Bell". Wright je pričao da ono što je preostalo iza njega sa „Division Bell" sesija svakako ne može da se uklopi u „Broken China", a već tada je nagovještavao nove Floyde. Njegovi autorski bljeskovi sa „Broken China", poput odlične "Breakthrough" koju će kasnije izvoditi na Gilmourovoj turneji kojom je gitarista promovisao „On an Island", dokazuju da je Wright mogao više nego li se to vidi sa ovog skupa jamovanja za „Division Bell".

Ostalo je zapisano i da je tihi klavijaturista zagovarao od ponovnog dolaska u Floyd vraćanje konceptualnim albumima, pristup koji su Mason i Gilmour u međuvremenu napustili. „Broken China" će upravo dokazati da se moglo ići i tim putem.

Na kraju krajeva šta god da su razlozi objavljivanja „Endless River", a odbijam da vjerujem da su u pitanju oni novčani, s obzirom na stalne dobrotvorne donacije i humanitarne iskorake članova Floyda, naročito Gilmoura, ima se osjećaj da će vrlo brzo isplivati na površinu. Da li je konačno uticaj Floydove „Yoko Ono", kako su ranije nazivali Polly Samson suprugu slavnog gitariste konačno prevagnuli. Da li je u pitanju tinjajući rivalitet? Da li je želja za povratkom u fokus? Da li su ovo jednostavno rezultati gubljenja percepcije ili nešto sledeće, ostaje da se vidi.
Takođe zanimljivo će biti vidjeti, šta će se od dogovora Gilmour-Waters koji su se desili tokom Watersove poslednje turneje ostvariti. Da li će se, kao što je dogovoreno Waters pojaviti na nekoj Gilmourovoj numeri? Da li je to trebalo da se desi na ovom materijalu?

Floydi su novim materijalom otvorili brojna pitanja, zatvorili tek poneko. Valjda je jedno od tih zatvorenih i karijera benda. Nakon ovakvog materijala, svakako se nadam da je tako.

dl

Add a comment

Muzički servisi, plaćanje i izdavanje albuma

Music-OnlineImate bend, imate instrumente, snimili ste pjesme, ali ne znate kako da objavite vaš rad.

Add a comment

Read more: Muzički servisi, plaćanje i izdavanje albuma

Čovek Bez Sluha – 20 godina

cbs-20-godinaKada jedan bend kroz svoje djelovanje uspije da ,,uveže'' određenu publiku, usmjeri je u pravcu svoje muzike i ideje, i zajedno sa tom publikom istraje na tom putu, onda se može reći da je cilj postignut. I, naravno, cilj nije kraj, nego temelj oko kojega se valja i dalje okupljati i nastaviti.

Add a comment

Read more: Čovek Bez Sluha – 20 godina

Mnogo buke...

MusicHater Filtered 1Otvori se crnogorska sezona festivala, a sa njom i brana koja je držala bijesne komentatore pune srdžbe zbog loše potražnje i još gore ponude koja poslednjih par godina, konačno ne zaobilazi malu zemlju patenika na brdovitom Bakanu. Svake godine hejteri (o kako odvratna tuđica) nadiru kao vojska Mance Raydera na Zid čim osvanu zvanične set liste.

Add a comment

Read more: Mnogo buke...

NIck Drake (19. jun 1948. – 25. novembar 1974.) - Tragedija genija (1. dio)

sithill2bEgzotika kada je u pitanju Nick Drake počinje već sa njegovim rođenjem. Njegova krštenica čuva kao mjesto rođenja Burmu, u kojoj su Drakeovi u to vrijeme živjeli, zbog poslovnih angažmana glave porodice. Iz Burme će se po završetku posla, Drakeovi sa ćerkom – Gabrielle, kasnije proslavljenom britanskom glumicom i sinom Nickom vratiti u rodnu Englesku.

Add a comment

Read more: NIck Drake (19. jun 1948. – 25. novembar 1974.) - Tragedija genija (1. dio)

Cure for Pain

iStock 000011735128XSmallČudne se stvari dešavaju u gradu pod Trebjesom, a čini mi se i u nekim drugim mjestima Crne Gore. Ipak ću se ograničiti na Nikšić, a oni iz drugih gradova ako prepoznaju istu problematiku... onda smo najebali skroz.

Add a comment

Read more: Cure for Pain

Dobro je, živi smo!

seaaaBliži se kraj godine, 14. u ovom milenijumu. Lagano se sumiraju rezultati u različitim branšama. Neko je zadovoljan, neko može bolje, neko ne, neko nema kud gore itd. Ipak, kad je u pitanju muzička scena, alternativna (i svaka druga) kultura u Crnoj Gori, treba ostaviti još ova dva mjeseca, do kraja godine, ne bi li se desili neki noviteti. Ali, sve i da ih bude, jasno je da se stvari i cjelokupan utisak, značajnije, ne mogu promijeniti. Par albuma, singlova, spotova, po neki koncert (naglašavam: govorim o crnogorskim izvođačima!), i to je to. Više nego skromno.

Add a comment

Read more: Dobro je, živi smo!

Zemlja bez faktora

01 Annual XFactor singleTužno je što kod nas postoje emisije muzičkog tipa u kojem anti- talenti i kvazi muzičari pokušavaju od dječice da stvore nove dive, i da zbog toga nastane toliki haos medju narodom da se staje u odbranu učesnika i žirija, šalju pisma i psovke kao da to sve samo po sebi nije osudjeno na propast.

Add a comment

Read more: Zemlja bez faktora

Pa đe je ta scena?

mic and audience LJoš dva festa i zvanično će se završiti festivalska sezona kod nas. A onda nam pored povremenih, više nego rijetkih gaža, svirki ili gigova, ostaje dovoljno vremena za sabiranje utisaka i plan za naredno ljeto, šta god nam ono donijelo.

Add a comment

Read more: Pa đe je ta scena?

Treba li snimati albume?

s1.reutersmedia.net„Neću snimiti album jer je neisplativo". Slušam prije neki dan gospođicu Ninu Žižić kako ispred TV kamera izgovara gore pomenutu rečenicu. I nije jedina koja ovo govori, nažalost.

Add a comment

Read more: Treba li snimati albume?

Ja još spavam po navici

jimi-hendrix-tshirt1„Brate, dobra ti je majica, baš!"
„Hvala, brale."
„Đe s' to uzeo?"
„Napravio sam je, naručio štampu."
„Čuš napravio. Ne n'o sašio. Svašta, šta tebi pada na pamet."

Add a comment

Read more: Ja još spavam po navici

Hitovi 2013.

new-years-eve-disco-ballHitovi za diskoteke, kino sale, dječiji matinee, bolnice i Mileta Kitića

U duhu otvaranja poglavlja 23 i 24.5 (ipo), predstavljam Vam ovogodišnji spisak albuma koji su (samo po mom mišljenju) označili 2013 godinu.

Add a comment

Read more: Hitovi 2013.

Hajka na Maajku

Hajka-na-Maajku ca largeKako je internetska hajka bošnjačkih šovinista i antisemita na Edu Maajku zbog »grijeha« što se oženio Izraelkom danima prešućivana i u bosansko-hercegovačkim novinama i u cajtungima zemlje Hrvatske, o čijim će se nultim i devedesetim godinama – ako o njima bude poštenoga spomena – pjevati u rimama bosanskoga repera...

Add a comment

Read more: Hajka na Maajku

Nove godine

top-5-album-2013-page 78624cbc90Bliži se polako nova godina, i naravno, pripremaju se top liste najboljih albuma u 2013 godini. Rezimira se godina, otvaraju se kapije ovogodišnjeg trezora i vade se albumi, trljaju se ruke i znoje se čela nad nedoumicom ko će na prvo a ko na drugo mjesto. Svi, od najopskurnijih sajtova i fanzina, do najrentabilnijih časopisa, sklapaju svoje liste naj albuma, naj bendova, naj gitarista, naj ovoga, naj onoga.

Add a comment

Read more: Nove godine

Jedan fest, jedan grad

Lake-Fest-publika-11Sa nestrpljenjem očekujemo četvrti po redu Lake Fest. Za njegove tri godine postojanja možemo reći ne samo da je opravdao očekivanja, već da je i pokrenuo lavinu pitanja i odgovora koji se otvore pred početak, a završe micanjem poslednjeg šatora iz kampa. Treba non stop imati na umu kulturni impakt koji ovo okupljanje ima za CrnuGoru i za Nikšić posebno.

Add a comment

Read more: Jedan fest, jedan grad

Josipa - 40 godina Dnevnika jedne ljubavi

Josipa-Lisac-konce 222817S1Josipa Lisac je održala koncert u pulskoj arena čiji je jedan od povoda bio 40 godina od izlaska odličnog albuma "Dnevnik jedne ljubavi". Prenosimo zanimljiv tekst o koncertu, albumu i vječnoj Josipi koji je izašao iz pera Aleksandra Dragaša, a osvanuo na jutarnij.hr.

Add a comment

Read more: Josipa - 40 godina Dnevnika jedne ljubavi

Red Baraat

Kada se sretnu jazz, funk i rokenrol sa sve istočnjačkim temama uvijek nastane zajeban proizvod. Red Baraat već duže vrijeme plijeni svojom hiperenergičnom muzikom. Vrijeme je za novi album "Bangra Pirates".