mulj.net

crnogorski muzički portal

Sun07232017

Last updateSat, 22 Jul 2017 11am

„Etno rock“ - stvarnost ili zabluda, produkt prošlog ili sadašnjeg vremena?

photo 8425
Danas se sve više srijećemo sa fenomenom totalnog gubitka „granica" muzičkih žanrova i to usljed sve većeg nivoa eksperimentisanja i njihovog miješanja, što je nekad bilo u potpunosti nezamislivo. Kada se radi o Balkanu, ne može se mimoići fenomen „etno rock"-a. Ovaj fenomen podrazumijeva „ukrštanje" rock muzike, sa određenim elementima tradicionalnog etno zvuka, određenog podneblja. Iz moje perspektive, ovaj fenomen ili stari-novi muzički žanr se prije svega veže za područje Balkana (iako ga, nesumnjivo, ima i u ostatku svijeta). Pitanje iz naslova je više retoričko, jer odgovor, vjerovatno, mnogi naslućuju. Naime, nekadašnja nam država, ona velika, smatrana je trećom rock scenom na svijetu, ne zaostajući mnogo za kolijevkom rock-a Engleskom (Velikom Britanijom) i Sjedinjenim Američkim Državama. Tako značajan faktor u rock-u, kakvim se smatrala jugoslovenska rock scena, postala je na osnovu orginalnosti svojih bendova i drugih osobina po kojima su se razlikovali od ostalih, a jedna od tih osobina je svakako i ova o kojoj se u ovom tekstu i govori. Nema potrebe ići daleko u prošlost. Bendovi kao što je kultno Bijelo Dugme i njima slični, najbolji su pokazatelj stvaranja novog žanra tzv. „etno rock"-a. Snažni gitarski rifovi, kombinovani sa unikatnim glasom i zavodljivim zvukom narodnih instrumenata (npr. harmonika, truba) postali su zaštitni znak „etno rock"-a. Uostalom, kad već pomenuh Bijelo Dugme, pogledajte samo repertoar koji danas sa svojim „Orkestrom za svadbe i sahrane" izvodi, nekada, „srce i duša" „Dugmeta" - Goran Bregović, i sve će vam biti jasno! Naveo sam Bijelo Dugme, koji su, po mom mišljenju, najkonkretniji reprezenti ovog pravca, a paralelno s njima, određenih izleta u ovim „vodama" imao je, gotovo svaki, značajniji bend tadašnje države, nekad, čak i oni za koje, nikad, ovu pojavu ne bi mogli vezati (ne kompletnim repertoarom, ali bilo je izuzetaka i kod Plavog Orkestra, Bajage i Instruktora, Riblje Čorbe...). Ipak, rekao bih da je najbolji primjer primjene „etno rock"-a, apsolutno, obrada numere Divljih Jagoda - „Kiše jesenje", u izvodjenju Mladena Vojičića - Tife. Isto tako, bilo je i onih bendova koji su na neki svoj, drugačiji način, iako, „koketirajući" sa ovom vrstom muzike, ipak uspjeli da iz nje „izvuku" ono najbolje. Takvi bendovi su Azra, Leb i Sol itd., koji su uspjeli da, tradicionalnoj, etno muzici, kroz sopstveni aranžman daju novo „ruho". Vraćajući se na suštinu i esenciju nastanka „etno rock"-a, možemo reći da, statistički gledano, odnosno, procentualno, nekih 70% „etno rock"-a je zasnovano na čistom rock-u, a preostalih 30% „zavodljivo koketira", već gore pomenutim instrumentima, sa onim dijelom publike kome čisti rock, baš i ne odgovara. Ako bolje pogledamo, izvorište ovog žanra su 80-e godine prošlog vijeka. U najtežem periodu za Jugoslaviju, kad je bilo jasno da će cijela zemlja „popucati po šavovima", nastali su, dakle, neki evergrin hitovi, jugoslovenskog rock-a, ali u formatu „etno rock"-a. Međutim, znajući da je upravo turbo-folk jedan od produkata ratova i raspada bivše Jugoslavije, postavlja se pitanje da li je tzv. „etno rock", koji je u periodu prije rata bio u ekspanziji, zapravo, izvorište, turbo-folka, koji onda u tom smislu treba posmatrati kao logičan nastavak ovog eksperimenta. Dakle, primijenjen je isti recept, samo su procenti izmijenjeni. Sad, u odnosu na gore pomenute procente „etno-rock"-a, u turbo-folku imamo mnogo više truba, harmonika itd. Radi se, znači, o „mutaciji" jednog eksperimenta u najgori mogući oblik, koji do današnjeg dana „kontaminira" prostor u kome se nalazimo. Oblik kiča, šunda, neukusa kojim smo svakodnevno zatrpani. Ali, kako je „etno rock" bio popularan 80-ih godina prošlog vijeka, zatim je njegovo dalje širenje bilo zaustavljeno nastankom turbo-folka, tako je „etno-rock" našao svoje izvođače i u novom milenijumu. Ovog puta radi se o „blažem" i više umjetničkom obliku, koji pored minimalne zastupljenosti harmonike i ostalih folk instrumenata, više insistira na upotrebi instrumenata kojima se pokazuje visok umjetnički izražaj izvođača (violine itd.). Najbolji, primjer je legendarni Darko Rundek i posebno njegov album „Apokalipso", koji je zasluženo pobrao pozitivne kritike, kako na Balkanu, tako i šire. Upravo je, gore navedeni period, dakle, sa početka novog milenijuma i dalje, predstavljao „zatišje" pred „eksploziju" velikog broja bendova koji će pored rock-a i etno muzike, pomiješati elemente i drugih žanrova, kao što je npr. hip-hop. Pa tako i danas, sve je veći broj mladih, autorskih, bendova, koji počinju kombinovati razne žanrove u svom muzičkom izražaju. Dolazi do stvaranja jednog konglomerata, koji kombinuje sve i svašta. Mnogi se upravo u ovom žanru okušaju ali bezuspješno, a neki (Dubioza Kolektiv, SARS...) predstavljaju zaštitni znak još jednog fenomena u muzici na ovim prostorima, koji za veoma kratko vrijeme dobiju veliki broj poklonika. Nedavno su, upravo, ova dva, gore navedena, benda održali zajednički koncert u Zenici, a „čuveni" frontmen benda SARS je, onako, „u svom fazonu", izjavio, u najavi nastupa, kako su upravo oni jedini, pravi, reprezenti rock muzike na Balkanu (parafraziram), što je za sve nas koji iz realnog ugla sagledavamo stanje stvari, frapantna i izjava od koje se diže kosa na glavi! Ipak, pomenuti koncert (i izjava) je pokazao jedan trend, ali i trenutnu realnost, po kojoj ovi i njima slični bendovi (dakle, tzv. trendi ili mainstream bendovi) imaju veliku „armiju" fanova spremnih (a i potpomognuti raznim „medijima" koji ovim bendovima daju maksimalan prostor, uglavnom, na uštrb drugih, moguće i kvalitetnijih bendova) da „gutaju" sve što im njihovi omiljeni bendovi „serviraju", ne razmišljajući o dubljem smislu, kako muzičkog, tako i tekstualnog, značenja, omiljenog im repertoara, koji su više nego diskutabilni.
(Svakako, bendova poput Dubioze Kolektiv i SARS, ima, gotovo, na svakom koraku, a njih sam uzeo za primjer, prije svega, kao bendove koji, ipak, iz jedne „gomile" odskaču po svojoj popularnosti).

Da, tzv. „etno-rock" je stvarnost, nikako stvar prošlosti. Stvarnost koja je nastala kao produkt jednog vremena, koji je do današnjih dana promijenio mnogo oblika sve do ovog po kom ga danas prepoznajemo.

Miloš Klikovac

Melvins