mulj.net

crnogorski muzički portal

Sun08202017

Last updateSat, 19 Aug 2017 6pm

Meksikanac - Andrija Maurović & Jack London

maurovic180117
meksikanac
Džek London je jedan od najvećih pisaca svog vremena. Njegova biografija je od samog rođenja interesantan vrtlog događaja. On predstavlja jednu veliku pustolovnu figuru koja je ostavila dubok trag u istoriji književnosti. Buran život, te plodan i vanserijski stvaralački opus od njega čine posebno interesantnog pisca.

Ervin Ston zapisuje kako je Londonova svijest kao seizmograf, a kao dvije njegove najveće ljubavi ističe knjigu i more. Njegov svijet čine lučki radnici, otpadnici, mornari, ljudi sa velikim životnim poteškoćama i problemima. Među književnicima koji su uticali na „oca proleterske literature u Americi" su Skot, Po, Dikens, Eliot i Stivenson. Spenser, Darvin, Marks i Niče su mu pomogli da nauči kako razmišljati, a od čitajući Kiplinga i Stivensona primio je znanja o književnosti. Šekspira, Getea i Balzaka je proglasio trijumviratom genija. O svom stvaralaštvu London kaže: „Ma kakav bio stil koji imam, stekao sam ga u znoju... Zagrebite malo po njemu i ako vam se ne ukaže bar ćete ga nazreti". Zaista, taj stil je proistekao iz trusnih životnih događaja i gledanja smrti u oči. Avanturistički duh pisca pomješan sa vanrednim književnim darom čini ga upečatljivim majstorom pera. U njegovim djelima nema suvišnog konstruisanja i primjetno je jedinstvo dara zapažanja, osječajnosti pjesnika i oštrine društvenog kritičara-što ga čini značajnim za razvoj svjetske literature. Nataložena sjećanja Džeka Londona i njegov vječiti hod po ivici žileta su se reflektovali kroz priče koje su postale omiljeno štivo radničke klase širom svijeta. Proza proistekla iz tih situacije koje mu je život priređivao bila je na meti kritike. Zapisuje: „Književni kritičari i razni slabići me smatraju za neku vrstu dvilje zveri koja uživa u prolivenoj krvi, nasilju i užasu. Iako ne želim da ovde ulazim u analizu razloga iz kojih je nastalo takvo mišljenje o meni i primam ga kao takvo, ipak smatram da je potrebno da kažem da sam zaista prošao kroz veoma surovu školu života i da sam video više neljudskosti, nasilja i okrutnosti, nego prosečan čovek; video sam brodske i državne tamnice, sirotinjske četvrti i pustinje, ćelije smrti i bolnice za leprozne, bojna polja i poljske ambulante. Video sam strahovite smrti i grozno isakaćene ljude".

Sumirajući sve ovo dolazi se do zaključka da su strast i slikovitost Londonove proze posledica nagomilanih životnih iskustava od kojih neka nijesu mogla biti okrarakterisana drugačije, osim kao surova i brutalna. Bogata književna ostavština Džeka Londona krije obilje priča stvorenih kombinacijom mašte i empirije. Njegov stvaralački put je protkan avanturizmom i često oslikava zbivanja koja je pripisao i udahnuo nekom vremenu, prostoru i obično velikom događaju. Iz tog miljea je i pripovijest Meksikanac, smještena na početak dvadesetog vijeka. Glavni lik je ćutljivi mladić zmijskog pogleda-Felipe Rivera. Radnja je smještena u Meksiko u vrijeme kad Hunta planira Revoluciju. Vitki momak, koji se inkognito pojavio, izazvao je sumnje.

Nazvan „dahom smrti" i „rukom božjom", mistifikovani mladić kroz boks meč, koji London detaljno opisuje, uspjeva, uz prezir prema protivniku, doći do pobjede koja je donijela novac za Revoluciju. „On je bio revolucija. On se borio za cijeli Meksiko". Tu priču je kasnije crtežom oplemenio Andrija Maurović. Pripovijest o mladom Meksikancu je pretočena u strip genijalnog crteža i vanserijskog kadriranja. U prilog efektnosti i artificijelnosti ovog djela ide i izjava Hala Forstera: „(...) možete da se izvučete s dobrom pričom koja je loše ilustrovana, ali ne i obrnuto". U ovom slučaju je riječ o dvostrukom pogotku. Maurović je, na asistenciju Kreša Novosela, adaptirao priču u strip-scenario. Prepoznatljivim kadriranjem je postigao nesvakidašnji efekat, atipičan za crtače tog vremena. Analogno tome, kao moto služi izjava Romana Polanskog, 1982. godine u Parizu, o Hermanu Ipenu poznatom po vještom kadriranju i dinamičkoj naraciji: „Kada uzmem u ruke Hermanov album, često pomislim: Pa ovo je film!" Kao što veliki reditelj opisuje radove velikog crtača, mogu se okarakterisati i neki stripovi Andrije Maurovića. Baš je izjava filmskog velikana adekvatna i primjenjiva i na djela ovog crtačkog barda. Njegovim kvadratima struje lica sa dominantnom facijalnom ekspresijom, gestovi koji ne odaju utiske mirovanja, pokreti, akcije, dinamika, fluidnost, neka svedena razmahanost i vječita pokretljivost. Čak i rakursi se vrte i mijenjaju, nekad analitički, nekad ekspresivno, ali uvijek vješto. Nemir i nesputanost kojima odišu ovi stripovi oslikavaju raskoš Maurovićevog uma i ruke. Dar za dobru organizaciju kadra kod njega prati ideja pokreta, a sve to nadograđuje nesporno crtačko majstorstvo.

Vera Horvat-Pintarić ističe da sličnosti između kinematografkog i stripovskog uopšte nijesu beznačajne, te da je Maurović stvorio vrijednosti po kojima je postao individua koja je zasjenila ondašnje slikarstvo. Zahvaljujući njemu strip je na ovim prostorima kroz rad jednog umjetnika doživio širenje na više žanrova, među kojima su: naučna fantastika, istorijski romani u stripu i vesterni. Horvat-Pintarić potencira kako Maurović prevodi slikovne sekvence i pomoću montažnog postupka uvodi u vizuelnu metapriču-u čitanje slikom. Upoređuje ga sa snimateljem čija kamera ne miruje. Primjećuje kako on mijenja tačke gledišta. Tvrdi da ta ritmičnost pripada postupku izuzetne vizuelne režije. U svemu tome ona vidi osobitost stila slavnog crtača. Zapisuje: „Ta filmska, akciona tehnika pogleda i jest ono što je Mauroviću omogućilo da razvije vlastiti jezik stripa".

Darko Glavan filmsko kadriranje ističe kao jedan od elemenata kom je slavni stripadžija posvetio život. Sam Maurović je Ivu Šimatu Banovu rekao: „Gledao sam te vestern-filmove koji su upravo „cvjetali" u vrijeme izlaženja mojih prvih stripova. U kolikoj mjeri su oni uticali na moje stvaranje, to je poznato, ali je manje poznato koliko je moje slikarstvo „pomoglo" u važnim stripovskim rješenjima. Skloni smo te vestern-filmove na brzu ruku proglasiti mizerijom. Ovi današnji-ne znam, nisam gledao film ima trideset godina, ali oni prije nisu, vjerujte, bili bez vrijednosti. Osim toga u njima ima apsolutno stila. Dobro uvijek pobjeđuje". Dakle, i on prevashodno zahvaljuje filmovima na insiraciji pri organizaciji kadra i dinamike. Pored toga, iz njih izvlači moralne pouke.

Luka Rakojević
DRUGI DIO

Melvins