mulj.net

crnogorski muzički portal

Thu06222017

Last updateThu, 22 Jun 2017 8am

Beatz & Rhymes – Solid Fare

beatzrec
Događalo se da u startu odustanem od svega što u sebi ima oznake elektronike i dupstepa, ali kada su se oko Beatz & Rhymes (u jednom trenutku je ličilo na projekat, ali srećom, nije ostalo na tome) počela pominjati imena dvojca Bojan Đuković i Braco Subotić, ličilo je na izazov.

Braco Subotić je u godinama kad je crnogorska underground scena imala svoj najbolji period, početkom ovog milenijuma, bio prvi među jednakima, frontmen legendarne Qtere i najomiljenija muzička figura svog doba, i nakon toliko godina u nekom traženju i drugim projektima (kao što je Vrpca, recimo), koji nikad nisu ugasili sjećanje na svijetlo doba starog benda, evo ga ponovo u centru pažnje. Bojan Đuković je tajanstveniji član ovog dvojca, jer je otišao u Sjedinjene Države po svoje obrazovanje. Tamo je izučavao klasičnu gitaru na jednoj od njihovih akademija, a u međuvremenu davao svoj doprinos u nekim rock bendovima, pa i u The Doors Tribute bendu. Uvijek je bio zainteresovan za autorski rad i istraživanje žanrova, no na tome je poradio na pravi način tek po povratku u Crnu Goru i ovo je, čini se, samo jedan vrlo dobar početak svega što ima da pokaže.
Đuković je na albumu „Solid Fare", koji se nedavno pojavio pod etiketom Enerđia Records iz Herceg Novog, zadužen za podlogu, on određuje ritam, izdiže ga, ne do neslućenih visina i ne do probijanja zvučnog zida, već do one granice koja neće narušiti smirenost koju album, sam po sebi, nosi u svih deset pjesama. Subotić je tu da ispipava svoje glasovne mogućnosti, da ih sputava, da ih pripitomljava, da se razliva, a ne rasprši.
Ovakve skupine pjesma nestrpljivima mogu poprilično da sabiju krv do ključanja, no ni u jednom trenutku se ne upada u potpunu jednoličnost. Ima dosade, pogotovo ako se neko ko u životu nije bio smiren (a takva sam, stalno neka prelamanja iznutra) upusti u ovaj projekat (eto, opet ga nazvah projektom, jer liči na to, a nije), ali ta dosada se transformiše vrlo brzo u ono što je usporenom tempu i namjera: u neko opuštanje, makar prividno, i „Solid Fare" postaje savršena kompilacija za završetak napornih dana. Uvodni instrumental nagovještava kako će se slagati svaka od pjesama – osnovna linija ritma na koju će se nadograđivati „reakcije". Na taj način će novo već na pola pjesme zvučati poznato, ali nikako prepoznato. Već kad od druge pjesme krene da se uključuje vokal, stvari se zahuktavaju, pa glas bude glavni nosilac diferencijalnosti. Od nekog jamajčanskog manira do sitnih soul elemenata (savršeno je refrensko ponavljanje u „Shadow Rhymes" , to neko „shadow" koje zvuči kao da je iz neke druge pjesme uletjelo u ovu da joj se malo udvara, da joj poremeti protok krvi), pa do čistog deklamovanja, „dobacivanja" , repovanja (ovo posebno se odnosi na gostovanje američkog repera koji nastupa pod imenom PC u depresivnoj i na čudan način sputano-dinamičnoj „History", ali i na Subotićeve izlete u rap vode), te polušaputanja, nekog monološkog preispitivanja na pragu dramske radnje, glas se ponovo dokumentuje kao moćan instrument, do te mjere da ni taj tarzan engleski, koji se čini čak i namjernim, ne bode uši.
Nekad je izuzetno pjevljivo, kao što „Catch Us" zove na pjevanje u grupi, na plesanje, a i svojom tematikom uvlači u sebe, slika šumu i skrivanje i jurnjavu. „Eastern Sentiments" je očaravajuća meditativna monodrama s muzičkom podlogom, koja sama od sebe izaziva filmske slike, atmosferu prazne kafane i usamljenog naratora koji u istom ritmu trese glavu i cigaretu.
Jedna od pjesama je na našem jeziku, finalna „Izdrži", koja obrađuje prežvakanu temu savremenog stanja u državi, svijesti naroda, pomalo pomirljivo, za razliku od sličnih, bez rješenja, a muzički dio ima neku skoro pa komemorativnu notu, neku zagušenost nedjeljnog jutra, neku ujednačenost koja je karakteristična za posljednji momenat pred vađenje priganica iz vrelog ulja. S jedne strane je vješta ruka koja će je odmah ubaciti u vanglu, s druge nespretna kojoj će skliznuti s viljuške i pasti na pod. To je taj neki odnos problema i rješenja na oba plana, i zaista je svako za sebe odgovoran. Bitno je da se prži, pa kome nije muka da broji do pet i jede s poda, samo neka izvoli.
Sjajan je ovo album koji čak može prodrijeti i do onih koji se nikad nisu pronalazili u ovakvoj kombinaciji srodnih elektronskih žanrova. Nije nešto što se može ponavljati do besvijesti, jer djeluje uspavljujuće, nije pretenciozan, a opet mu ne manjka raznovrsnosti na nekom planu gdje su neočekivani obrti potpuno isključeni. Ukoliko se u sljedećih nekoliko godina saradnja ova dva autora održi, sigurna sam da mi riječ „projekat" nikada više neće proći kroz glavu.

Dragana Erjavšek

Danzig