mulj.net

crnogorski muzički portal

Sun11192017

Last updateSun, 19 Nov 2017 8pm

Michael Kiwanuka - Love and Hate

kiwanukarec
Nakon uspjeha debi albuma „Home Again", mladi, tada dvadesetšestogodišnji umjetnik se našao rastrgan ispod reflektora koje su mu obezbijedili dobri tiraži i pjesme poput naslovne "Home Again" ili "Im Getting Ready".

Između turneja sa Adele i gostovanja na albumu Kanye Westa (na kraju se cijela priča završila odlaskom Kiwanuke i bez imalo udjela u Westovom albumu) nije ni čudo što je došlo do preispitivanja, promjena i na kraju kompleksnijeg i slojevitijeg albuma punog referenci na ono na čemu je odrastao ovaj tamnoputi muzičar. Nakon dosta promišljanja i premišljanja stigao je i za muzičare famozni drugi album. I to kakav. Osjetnu ulogu u stvaranju bisera kakav je „Love & hate" imao je u poslednje vrijeme sve prisutniji producent Danger Mouse. Ono što mu nije pošlo za rukom na albumu Peppersa, ovdje je odrađeno besprekorno, pa je lepeza Kiwanukinih uzora od Marvin Gayea do White Stripesa i Tame Impale umotana u jedno novo – autentično pakovanje.

Kad smo kod tih pozajmica, svi koji su slušali album znaju ih. Oni koji nijesu prepoznaće ih iz prve. Najočiglednija ih hvata već na samom ulasku u ovaj prelijepi zbir od deset numera. Atmosfera pozajmljena sa Floydovog albuma „Wish you were here" se gledajući album u cjelini može posmatrati kao vraćanje duga onima koji su ga muzički vaspitavali ili, za zlonamjerne, kao kalkulantski potez koji će privući i onaj dio starije publike koja ionako priča kako „nova muzika" nije vrijedna poštovanja. Ovaj dio priče pije vodu kada se čovjek osvrne i vidi koliko su na takvim rezonima i kopiranjima profitirali Coldplay, Kings of Leon, ArcticMonkeys... Sa druge strane slušajući novi album neo-folk barda Israel Nasha i upoređujući ono što je on uradio sa ovim istim uzorima koje na početku albuma koristi Kiwanuka, čovjek može biti sklon osuditi tamnoputog Britanca za puki plagijarizam. Dok kod Nasha ta reminiscencija ima funkcionalnu ulogu, kod Kiwanuke je prisutna kao fus nota. No, ne bez šarma, originalnosti i ljepote koja vas kupi da poslušate album do kraja i otkrijete još neke bisere sa potpuno drugog kraja muzičke palete koju on koristi. Bisere, možda i značajnije od ovog uvodnog.

„Black Man in a White World" je svakako jedan od njih, kao i „Place I Belong", naslovna numera ili „One More Night" u kojima se Kiwanuka vraća temeljima svoje muzike koje je udario uz pomoć Isac Hayesa, Bill Withersa ili Ritchie Havensa. Upravo „Black Man..." otkriva najviše o ovom mladom autoru muzički sazrelom u bijelom svijetu londosnkih studija. Ipak, Kiwanuka u njoj ne pjeva ispunjen bijesom. Nema u njoj ni traga pasivne agresije. Ovo je pjesma koja istinski slavi umjetnika u svom njegovom svijetlu i sa svim slojevima koje su mu afrički korijeni i londonsko odrastanje i vaspitanje donijeli. Odlilčna kombinacija onoga za šta nas ubjeđuju da je nespojivo. Kao što to pokazuje ova pjesma, pokazaće i cijeli album.

Već tu negdje, malo preko pola albuma, priča „Love & Hate"-a se polako rasipa. Dok emotivna sporovozeća i najkraća pjesma na albumu „Ill Never Love" strejtsovskim ritmom i melodičnošću donosi nadu da će se u poslednje tri stavke naći još nešto zanimljivo, već sljedeća nagovještava blagi zamor. Minutaža „Fathers Child" ni po čemu ne opravdava ono što ta pjesma u sebi nosi. Album filleri, rekli bi neki. Treba se bojati da je ovo u stvari maksimum koji će ovaj autor doseći, te da nas u budućnosti od njega očekuju albumi sa jednim – dva hita i brojnim numerama za popunjavanje prostora. Djelimično i sam potvrđuje ovu teoriju, kada se čudi nekima od svojih uzora poput Hendrixa i Prince-a. Dok su oni postajali sve veći svakim novim albumom, Kiwanuka priznaje da je njegov stvaralački proces prespor i prepun sumnji. Negdje između dva albuma, te sumnje su ga zamalo odvele u potpunosti od muzike. Jedan remiks numere „Black Man in a White World" koji je uradio producent Inflo ga je vratio u priču. Srećom.

Ono što je Kiwanuka naučio od dobrog debija „Home Again" je da prisjećanja na dobru muziku i atmosfera nošena prije svega prijatnom bojom njegovog glasa nijesu dovoljni. Pomenuta uvodna „Cold Little Heart" potpisuje njegovu odlučnost i hrabrost da se pušti i krene u nešto smjeliji proboj. Na kraju se to isplatilo. Vjerovatno je tome kumovalo i iskustvo sa muzičkim glamurom ispričano na početku teksta.

Upravo neizbalansiranost albuma, moguće prouzrokovana željom da se bude dio mejnstrima upozorava da sljedeće od Kiwanuke neće biti ovako zanimljivo. No, ne može se u današnje vrijeme ne pokloniti ovako mladom stvaraocu koji ima hrabrosti da u mejnstrim zaviri sa desetak minuta dugačkom numerom i osvoji srca i onih sa nestrpljivim uhom naviknutim na radio edit verzije.

Morrissey