mulj.net

crnogorski muzički portal

Fri11172017

Last updateFri, 17 Nov 2017 10pm

Brian Fallon - Painkillers

slika
Teško mi je pala spoznaja da jedan od najdražih punk rock bendova, The Gaslight Anthem, više nije na tragu sopstvene poetike, ali nekako sam sažvakala taj njihov zaokret u stilu i izrazu, prihvatila i malo čak i zavoljela tu umekšanu, da ne kažem mlitaviju verziju onoga što su nekad bili, i album „Get Hurt” uz dosta truda, uzidala u svoj DNK zapis. A oni kao bend više i nisu ništa, do nekog novog okupljanja.

Teško mi je i u toj nježnijoj verziji sada samostalnog Briana Fallona da nađem razloga da i sama budem osjetljiva. Više puta sam pustila suzu na refren „American Slanga“ nego što ću novi, zvanično njegov prvi solo album „Painkillers“ poslušati u životu. A trudila sam se i davala mu prilike, zarad sopstvene želje da podgrijem tu ugašenu vezu koje se nikad neću do kraja odreći. Jer, Fallon je i dalje jedan od mojih najdražih vokala i jedan je od najstabilnijih muzičkih autora mlađe generacije. Kad kažem mlađe, mislim na mlađe od sebe.

„Painkillers“ je, ako ga posmatram, uz najveći napor, odvojeno od diskografije benda, album koji može jako lijepo da uznese, raznese, rastuži i zamisli onog ko mu se prepustio. Ipak, autorovo gledanje unazad već postaje blago zabrinjavajuće, ne samo u tematskom smislu, već i muzički poprilično prepoznatljivo, kao da sam više nema ideja, pa pozajmljuje od sopstvene zaostavštine računajući (nadam se da ovdje debelo griješim) na to da će ga nova publika vratiti tamo gdje je bio prije nekoliko godina. Neprivlačnosti je, čini se, doprinjelo i prepuštanje produkcije Butchu Walkeru, koji je posljednjih godina stao iza nekih komercijalnih izdanja, ali i prečistio albume nekih manje izvikanih, pa je zvuk koji on potpiše nešto čemu se, da nije starih dana, nikad ne bih prepustila. Tako je i Fallonu negdje u tom procesu nestalo one sirovosti i nepopustljivosti, a svaka od ovih pjesama u malo (jako malo) izmijenjenom aranžmanu može postati pop hit. A ja nisam ljubitelj tih prečišćenih mejnstrim hitova, ni rock, a još manje pop.

A u žanrovskom smislu, ako uopšte ima smisla govoriti o žanrovima (ova igra riječi se sama namjestila), „Painkillers“ se može ugurati pod više oznaka. Amerikana, izvorni rok, alt country s primjesama idiličnog punka (jeste, izmislila sam ovo) s malo himničnosti tu i tamo, tek da mi ubije čežnju. Nameće mi se misao da bi svaka od pjesama lakše mogla da mi se uvuče pod kožu da je ostala na konceptu gitara - glas, što je najvjerovatnije svaka i bila u trenutku rađanja.

Već naviknuta na depresivnog Briana, nekako me početak albuma ispunio nadom da je mnogo toga prevazišao u međuvremenu. Ritmički i instrumentalno “A Wonderful Life” je sposobna da podigne iz kreveta, da prodrma i pusti dozu prkosa da rukovodi životnim odlukama, njegovim i mojim i bilo čijim, ko bi se prepustio muzici. Problem je malo u ubjedljivosti, jer Fallon nema vedrine u svom glasu, kreće se zamišljenom linijom od povrijeđenosti do ljutnje, ponekad obojen nekom pospanom svejednoćom, ali prosto ne može da se nasluti osmjeh, ili bilo šta što bi ukazalo na optimizam. Ne nedostaje poente, ona je na kraju refrena, poslovična, ali vrlo ubjedljiva. Recimo da ova pjesma pokriva onaj stadijum kad su odluke donesene, ali se tek očekuje realizacija.

Naslovna pjesma ipak obasjava drugačijim svjetlom ljubav i način na koji je doživljava autor, pod uslovom da obraćam pažnju na biografsku pozadinu autora, a ne da ga posmatram isključivo kao lirskog subjekta. Posljednji TGA album je, nažalost, izjednačio tu dvojicu i čini se da se Fallon više neće nikada distancirati od samog sebe. A ni od svojih početaka. Ne samo ova, već i svaka druga pjesma na albumu pliva u nekom već mnogo puta odslušanom. Možda se u pjesmi „Painkillers“ i pominje ljubav, ali ona vrišti od potrebe za fizičkim rasterećenjem koje bi nadomjestilo samo neke od praznjikavosti lirskog subjekta. Jer nema više prave ljubavi, samo one utješne, one koja je tu da popunjava rupe u vremenu i prostoru (ok, krevetu). I liči to na sve, samo je nekako bezličnije, nepotpunije. Iskoristi me – da li ti je to dovoljno? Možda u ovoj fazi, koja već predugo traje, i jeste.

A onda iz te čisto fizičke, nalik na ljubav, potrebe, izliva se strah od ponovnog zaljubljivanja, gdje se distanca nameće kao spasonosno rješenje, i pomirljivost se provlači kroz bolne zaključke o tome da je prošla ljubav već uradila dovoljno na destruktivnom planu. „Among Other Foolish Things“ je pjesma s najzaraznijim refrenom, vrlo efektivnim pratećim vokalima koji su na pola puta između pokušaja socijalizacije i šizofrenije.

„Smoke“ odmah nudi osvježavajuće lupanje dlanova kao pomoćni instrument, da bi se simbolički ozvučilo šta se dogodi kad pokušaš da uhvatiš vazduh rukama. Poenta se, što je kod Fallona dosljedno, opet krije u završnom stihu refrena – nemogućnost da se zadrži nezadrživo. Meni jedan od najdražih momenata na ovom izdanju.

„Steve McQueen“ vraća u geslajtovske dobre dane, nekako je na zvučnom planu uspjela da mi dočara zašto sam se isprva naklonila ovom bendu i zašto još uvijek ne smatram da je pisanje o Fallonu uzaludan posao. U „Nobody wins“ opet do izražaja dolazi snaga refrena, autorov zaštitni znak, a ujedno i lajtmotiv ovog albuma, možda i sažetak tog tematskog sloja koji povezuje cijeli album: „I lost most of myself pleasing everyone”, ali ne cijelog sebe, je li, što isključuje beznadežnost i može se pripisati optimizmu u najmanjoj mogućoj mjeri, te: „I had to learn how to begin again”, nešto što je zapravo namjera koja se naslućuje iz kompletne atmosfere koja vlada na albumu. Problem je jedino što je do sad bilo za očekivati da je autor već uveliko odradio taj novi početak.

„Rosemary“ je živuljasta, ritmički možda jedina koja mi je legla skroz na prvu, iako je ritam sekcija poprilično pravolinijska, tek s rijetkim naznakama zemljotresa koji do kraja neće ostvariti sam sebe. Gitarski solo pred posljednji refren je kratak, ali uspijeva da izdigne malo emotivnosti prije nego se sve ponovo potopi u stadionsku himnu, što ova pjesma i jeste po svom ubjeđenju. Već je i dijalog s lirskim objektima u pjesmama postao Fallonov zaštitni znak. Kad smo kod njegovih posebnih kvaliteta, najviše volim kako usputnu, sasvim običnu izjavu poput “You were amazing” iz “Long Drives” učini najšarmantnijom ikad.

“Moojo Hands”, s tim prizvukom na pragu dobrog raspoloženja, razdragano njihajuća, i s odličnim trenutkom pred kraj kad Fallon pusti glas i izađe iz gotovo zamarajuće uspavljivosti se vrlo nezgodno naslanja na „Open All Night“, jednu ni najmanje posebnu završnicu u muzičkom smislu, iako tematski lijepo zatvara album. Zapravo je dosadnjikava u svom tom usporenom pjevanju u strofama, kao da se ova pjesma preobražavala i previše puta do finalne verzije, provlačeći se kroz sve muzičke pravce, i ni u jednom trenutku se ne iskupljuje, ni nakon posljednjeg refrena, iako je zvučalo da će se nešto drugačije dogoditi. Da je ova pjesma otvorila album, mislim da bih odustala od njega.

Koliko je donio oduševljenja samim tim što je izašao i neke miline u toku slušanja, toliko je donio i razočaranosti, jer od Briana Fallona se očekivalo mnogo više, bez ustezanja. Zato se ovaj album, kao i drugi ljekovi protiv bolova, mora uzimati samo kad je neophodno, ne u pretjeranim količinama, a nekad ga je u redu i prespavati.

Dragana Erjavšek

Morrissey