mulj.net

crnogorski muzički portal

Thu09212017

Last updateTue, 19 Sep 2017 2pm

Dawes - All Your Favorite Bands

dawesall
U muzici rijetko pristajem na kompromise, iako, što sam starija, moja tolerancija raste. Uporno forsiram albume koji su me izuli iz čarapa i skliznuli jorgan s mene u „pogane sate", albume koji me prate kroz sve faze dana, kroz sve prostorije u kući i kroz zabačene ulice jednog neprivlačnog naselja u kome živim. A onda su se dogodili Dawes, kalifornijska folk rock petorka koju sam prošlih godina uspješno odbacivala nakon jednog slušanja, rijetko dva.


I vrlo je jasno da „All Your Favorite Bands", njihovo četvrto studijsko izdanje, ne čini ništa od gore navedenog za mene. A opet, posljednjih dana i mjeseci se, u cjelosti ili parcijalno, u mom domu svakodnevno sluša. Njihov je najbolji album do sada, neugrožen od prethodnika, savršeno se lako upija i utiskuje u protok vremena i krvi, ponekad banalno predvidljiv, ali s nekom posebnom namjerom, rekla bih, ne zato što počiva na prepoznatljivostima i uzorima koji su se duboko urezali u stvaralačke sposobnosti autora.

Iako se pišu pod rock folk, na ovom albumu ima toliko nekih rješenja karakterističnih za pop muziku u aranžmanskom smislu, da ostaje do kraja upitno pitanje čistoće žanra i to je u redu. Ne izbjegvam pop. Ovo je jedan od onih albuma nad kojima se neće niko zamisliti dugoročno. Ovo je jedan od onih jako pjevljivih albuma koji su prigodni za svaku priliku, a posebno za odsustvo prilike. Ovo je jedan od onih albuma s kojih će vam (s malim izuzecima) svaka pjesma biti poznata, ali i blijediti ako se ne vraćate uporno. Ovo je (samo još jedan) album o raskidu, pomalo bolan, pomalo blijed, bez ijedne mane, ali i bez nekih velikih posebnosti. A to jeste posebnost sama po sebi.

Uvodna „Things Happen", a kasnije će i još neke pokazati istu tendenciju, u tekstualnom smislu donosi mnogo fraziranja, nešto što bi se očekivalo od muzičara čiji maternji jezik nije engleski. Pomalo iritantno umnožavanje glasova u jako zaraznom i sugestivnom refrenu (koji se na trećem stihu poigrava pop manirom u pjevanju, na samom pragu prenemaganja koje na mene djeluje odbojno), ipak na kraju navuče plašt nedvosmislenog prihvatanja, ne potpune pomirljivosti, već priznavanja nemoći. Ovo posebno pred kraj kad se muzika povuče u korist upečatljivosti poruke.

Kratki uvod u "Somewhere Along The Way" (zaista, te fraze ne zvuče čak ni udžbenički, već „priručnički") zvuči misteriozno, ali se razvodnjava po svim zvučnim tačkama. Lirski je savršena, izuzetna pripovjest o nerazumijevanju i nemoći, koje kulminiraju u stihu „How she took me to the edge and made me watch". Tek kad nakon otvorenog buđenja optimizma utone u nedorečenost, gitara progovori jezikom gorke pobjede.

Usporena i nametljiva (metaforički i bukvalno) „Don't Send Me Away", s iritirajućim melodijskim dekorom koji čine kombinacija klavijature i bubnjarskih odzvanjanja, ipak na kraju ostane u glavi kao dražesna, ali ne dovoljno upečatljiva. Ne kao „All Your Favorite Bands", naslovna tema, ispunjena klavirska balada koja je salivena od sjećanja, nostalgičnog klupka koje se zaglavilo negdje na pola puta od žaljenja do miline. Jednostavno, bez dramatizovanja, nesebično, otvoreno i nenametljivo se na kraju pretvorilo u uzvišeno. „I hope the world sees the same person that you've always been to me/ And may all your favorite bands stay together" – najljepše je što jednom muzičkom fanatiku može da se poželi. U cilju pojačavanja utiska, ili samo kao ideja koja je uspješno realizovana, tu je i spot u kome se pojavljuju Brandon Flowers, John Moreland, My Morning Jacket, Conor Oberst, M. Ward, Gillian Welch i mnogi drugi slavni muzičari, s dirljivom završnicom u kojoj dječji hor pjeva refren, a Taylor Goldsmith ih prati na gitari.

Čini se da je upravo ta pjesma bacila u zapećak jedno od remek-djela ovogodišnje diskografije. "I Can't Think About It Now" je pomalo sirova verzija hvatanja vazduha između momenta spoznaje i momenta odluke, gitarski briljantna (iako prepoznatljiva, ovdje se gitara opire sopstvenim zakonima osobenosti), obojena nekim bluzerskim očajem, potpuno u skladu s onim što se lirskim dijelom želi iskazati. Očigledno instrumenti nisu snimani parcijalno, jer ta neka neusiljena dinamika koju održava od početka do kraja se drugačije ne bi mogla postići. Ženski prateći vokali koji se indiskretno nadovezuju na refren oslikavaju unutrašnji nemir bolje nego i Goldsmithov isprovocirani falseto negdje na klizištu osjetljivosti, malo prije sredine pjesme.

Nakon ovoga sve postaje razliveno. "To Be Completely Honest" se bavi neodgovorenim pitanjima i nadrealnim pokušajem da se sahranjena ljubav kao utjeha pretvori u prijateljstvo, opet se utapajući u klizeće gitarske (nazovimo ih) akrobacije, ali s vrlo opuštajućom ritam podlogom. Taj se opuštajući ritam nastavlja i kroz pomalo neprimjetnu i nježnu "Waiting For Your Call".

"Right On Time" počinje suvišnim uzdasima, ali neki utisak kruženja melodije i gotovo žestoki prizvuk u strofama, te cjepkanje velikih slika na sitne djelove čine je jednim od svjetlijih momenata albuma.

„Now That It's Too Late, Maria" je preduga završnica, prava za ljenčarenje, s upečatljivim live prizvukom; blago prepotentna, ali pitka priča o prošlosti sagledana kroz sadašnjost i susret dvoje aktera s jasnim zaključkom da krivica nije ničiji teret ponaosob, već zajednička, što lijepo zaključuje ovaj album na tematskom planu.
Gorčina, preispitivanje, blage frustracije, a s druge strane privid mira i sreća na kraju – svega toga ima na ovom albumu. O njemu se ne mora previše razmišljati; valjda ona jedina dužnost muzike, da u njoj uživamo, našla je svoju svrhu u ovih devet pjesama koje odišu svježinom i nenametljivošću. I to je bilo dovoljno za nalet inspiracije.

Dragana Erjavšek

Melvins