mulj.net

crnogorski muzički portal

Sun04232017

Last updateSun, 23 Apr 2017 7pm

Gospoda Glembajevi na Bedem Festu (Nikšić, 05.09.2015.): Hvala ti za suze, Vito...

gospoda-g
Objava da će, pored brojnih renomiranih imena na šestom izdanju nikšićkog Bedem Festa nastupiti kultna (ovaj prilično raubovan termin ovdje pristaje kao saliven) grupa Gospoda Glembajevi je među domaćim ljubiteljima ovog benda izazvala iskreno oduševljenje i velika očekivanja.

 

Nego, prije detalja sa koncerta vratimo se koju godinu unazad. Bend se nakon zadnjeg audio zapisa (album „Ozvučenije" iz 2004. godine) pojavio nakratko početkom 2013. godine donoseći muzičku viziju svevremenske teme Vitomira Vita Nikolića „Drumovi će poželjet ludaka" koju je crnogorski pjesnik posvetio glumcu Pavlu Vuisiću. Sjećam se kada je tog aprilskog dana izašao singl i prateći spot. Bjesomučno ponavljanje i iznova nova i posebna emocija. Erupcija komentara i pohvale na svim dostupnim medijima – pisanim i elektronskim. Više nego dovoljno za vjetar u leđa bendu da nastavi tamo gdje je stao prije 9 godina. Upitan da li će ih novi singl podstaći da rade češće, spiritus movens grupe Srđan Vukadinović je u razgovoru za ND Vijesti tada rekao: „Ne volim da tipujem jer ova opšta klima oko nas uopšte nije dobra za bilo kakve prognoze." I pored takve uzdržanosti svojstvene čovjeku koji se odlučio na dobrovoljnu izolaciju na Adi Bojani (opet u kultnom Domu kulture Ušće), povratnički nastup su ipak imali na podgoričkom FIAT festivalu, 01. septembra 2013. godine u dvorištu Kuslevove kuće. Istog dana sam, nakon povratka iz inostranstva prisustvovao spektaklu „The Wall" Rodžera Votersa u beogradskoj Areni. Te noći sam intimno bio uz Glembajeve uz žal što ne mogu da čujem Vukadinovića i ekipu, a to bi mi bio prvi put da ih slušam uživo. Rezervisani i ne baš puni pohvala, komentari nekih mojih prijatelja koji su bili na svirci su objašnjavali da nastup nije bio dovoljno posvećen publici, da su stare pjesme izvođene u drugačijim aranžmanima, da se bend služio dugim improvizacijama, a Srđan citatima iz Biblije i sl. Razlog više da svoju pažnju usmjerim na dugo najavljivani nikšićki nastup i lično procijenim što je bend danas spreman da ponudi. Od organizacije sam pokušao da saznam poneku pikanteriju o konceptu koji Glembajevi pripremaju za fest, ali sam ostao bez konkretnog odgovora uz informaciju da se od Srđana može očekivati samo neočekivano.

Subota, treća noć festivala. Pozitivan ambijent na ravnini ispod zidina Bedema, jako dobra posjećenost prvenstveno zahvaljujući Josipi Lisac koja je ulogu glavne zvijezde na damski šarmantan način opravdala u svakom pogledu. Nikšićki Manitou je zatim napravio dobar uvod za pionire i veterane reggae zvuka na prostoru bivše SFRJ - Del Arno Band. Program je odmicao po planiranoj satnici, a lepršave vibracije izvođača i razigrane publike hrabro prkosile oblacima i najavljivanoj kiši koja na sreću svih prisutnih nije pala. Sa pola sata kašnjenja, negdje oko 10 minuta iza 3 sata na scenu glavne bine je izašla ponovo okupljena Gospoda Glembajevi u postavi: Srđan Vukadinović na gitari i lead vokalu, njegov brat Goran (ex VIS Gorenje) za bubnjevima, Ivan Marović (poznati crnogorski multiinstrumentalista i vođa jazz benda Baltazar) na basu, Milivoje Pićurić (kontrabasista pomenutog Baltazara) za klavijaturama i Jelena Gaga Gavrilović na pratećim vokalima. Uvod je napravljen zvučnim sekvencama iz Krležinog najpoznatijeg djela, a uz scene dokumentarnog filma „Mi i o(p)stale ptice" Srđana Đuranovića, počeli su prvi taktovi „Himne ljubavi". I počela je magija muzičke gospode. Publika koju je činilo nekoliko stotina znatiželjnih je sa pažnjom pratila Srđine propovijedi uz intrigantni jam session ostatka benda. Zatim je uslijedila „Još samo malo" sa „Ozvučenija" izazivajući prve vidljive glasovne i plesne reakcije u prostoru ispred bine. U momentu kada je koncert mogao skrenuti u nekom drugom, manje zanimljivom pravcu bend se odlučio za blok tema sa prvog albuma „Stomak Ringišpil" iz 1997. godine. Odličan izbor i pregršt emocija i ritma uz „Ne znam", „Duni u rog" i „Plovimo". Sve je vrvjelo od usviranosti i tehničke potkovanosti muzičara na sceni. Na red ponovo dolaze pjesme sa drugog albuma pa se smjenjuju kratki instrumental „Euro" uz fragment „Euro, euro zlatna jabuko!", te predivna „Lane" sa elegičnim refrenom „Kao što košuta traži potoke, tako moja duša traži tebe, Bože". Izvedene su još i „Rujna" i „Trpljenja" i polako se ušlo u završni dio nastupa, a ujedno i njegovu kulminaciju. Nebo je i dalje odolijevalo dok smo slušali „Ljubav i jad" sa tipičnim laganim, a potom i bržim sekvencama. U momentu kada je Srđan svoj telekaster zamijenio akustičnom gitarom, bilo je jasno da se nalazimo na samom kraju. Kraju samo ovog bljeska genijalnosti, ali ne i genijalnosti Gospode Glembajevih. Iz publike se čulo par glasova tražeći izvođenje „Shpira" na što je Srđan poručio: „Špira ćemo na more, a Vita ćemo ođe". Uz komentar „Umiri se, veliki nemire" muzičar počinje uvod u „Drumove". I počinje kiša koja nas je čitave noći, iz nekog samo njoj znanog razloga štedjela. Na scenu izlazi Petar Šundić, idejni tvoraci organizator Bedem Festa i pruža vokalnu podršku u interpretaciji čuvenih Vitovih stihova. Pjesma i koncert se polako završavaju, a kiša staje. Sasvim dovoljno da se među publikom stvori mali spiritualistički ritual uz konstatacije zašto je kiša ispratila i uljepšala izvođenje baš ove pjesme. Neočekivani odgovor je stigao sa Srđine strane: „Hvala ti za suze, Vito". Prošla me je blaga jeza i obuzelo neko čudno, neobjašnjivo osjećanje. Bend se poklonio publici i praćen govorom sa razglasa titogradskog oriđinala Dragana Šomija Roganovića, povukao sa scene. Višeminutna salva aplauza je rekla sve sama za sebe. Odavno nisam, a preispitujem se jesam li ikad prisustvovao emotivno razornijem nastupu nekog domaćeg benda. Da li je takav osjećaj stvoren mojim idealizovanjem ove muzičke skupine i njihovog lika i djela, premijernim slušanjem uživo ili je nešto deseto po srijedi, nisam pametan. Znam samo da je za nama ostalo sat i po nezaboravnog ugođaja, odličnog muziciranja, vizuelnih scena sa ekrana, audio citata i pjesama za potpisnika ovih redova najbolje crnogorske alternativne grupe.

Ono što su Šundić i Bedem Fest uradili za ovu grupu, ali i za sve nas može se zaključiti iz izjave Srđana Vukadinovića na konferenciji za novinare uoči nastupa: „U Bedem Festu i u Petru Šundiću kao nosiocu ove priče prepoznajemo slobodu, širinu, prijatnost, vrijednosti do kojih mi kao bend držimo. Upravo zato, nakon duže pauze odabrali smo upravo ovaj festival kao mjesto na kome ćemo nastaviti našu priču."

Do nekog novog druženja uz „Masku" i „Ethno" sa braćom Vukadinović i ostalom Gospodom. Hvala vam za umjetnost, majstori!

RnR Phoenix
Photo: Dado Petrić

Red Baraat