mulj.net

crnogorski muzički portal

Sun04232017

Last updateSat, 22 Apr 2017 7pm

Ibrahim Maalouf, Sarajevo, novembar 2014.

ibrahimmaalouf
Sarajevska džez festivalska priča odavno je vrlo ozbiljna i neizostavna adresa koju svako žedno uvo mora posjetiti. Ove godine uz John McLaughlina, Diannu Reeves, Bill Frisela, Gregory Portera samo je još jednom pokazala da je ozbiljna konkurencija nekim starijim i poznatijim festivalima. Treba napomenuti da je ove godine fest postao punoljetan i tako dao sebi jedan novi zadatak za iduće godine. Ili kako reče jedan od organizatora: „u Bosni i Hercegovini teško se standardi postavljaju, a pogotovo održavaju".



Ruku na srce, nije Sarajevo mjesto u koje često navraćaju velika imena svjetske muzike, ali u ovakvim rijetkim prilikama čovjek uspije zakučiti, makar na tren, neke zvuke koji kod nas iz ove perspektive gledano neće uskoro odzvanjati.

Osim pobrojanih džez majstora, posebnu pažnju nama, koji smo zapucali iz Crne Gore, a kako se ispostavilo i još mnogima, skrenuo je završni koncert ovogodišnjeg SJF-a, - nastup libansko-francuskog trubača Ibrahima Maaloufa.

Znam da će se mnogi odmah zakačiti na slavno prezime. Nije da me mimoišla ta pojava, no od strica Amina, znatno zanimljivija je ona direktna porodična linija, koja vodi od vanserijskog trubača i izumitelja Nasima i pijanistikinje Nade (oca i majke) do poznatog muzikologa i poete – djeda Ruždija. Fino rodoslovno stablo nema šta. Upravo od oca će i naslijediti interesovanje za četvorotonskom trubom, te ga danas smatraju jednim od najboljih virtuoza na ovom instrumentu.

Kako će sam potvrditi na koncertu u Bosanskom kulturnom centru, iskustva života u Libanu će pretakati, (nešto poput strip umjetnice i filmašice Marjan Satrapi ili pisca Salmana Ruždija) u ona stečena u zapadnom svijetu, a težak i opasan život na ulicama oba sklopiće u nevjerovatne setove instrumentala, pokoji protkan i vokalnim dionicama, pa i hip hopom. Sve ovo se moglo čuti devetog novembra u sarajevskoj sali sa najzbijenijim redovima sjedišta u koja smo se uvlačili do sada.

Nakon rasprodatog sarajevskog koncerta, mora se čovjek zapitati kako to da kod nas pretežno nepoznat umjetnik, par stotina kilometara dalje na brdovitom Balkanu rasproda koncert danima prije samog nastupa. Nije u pitanju, vjerujte, isforsirana posjećenost, hipstersko ludilo ili djeljenje karata političkim agit-prop podmlacima. Da je tako, ne bi onih par stotina duša pjevali kao jedna i u stopu pratili Maaloufov perpetuum mobile.

A da je na koncertu bilo svega, govore šarenolika Maaloufova muzička interesovanja i žanrovski različite saradnje koje je ostvario tokom karijere: Sting, Amadou et Mariam, Lhasa de Sela, Trilok Gurtu, Salif Keita, Vanessa Paradis, Arthur H, Marcel Khalife... Upravo raznobojnost stilova kojim su protkane njegove kompozicije donijela je ni na tren dosadnu sarajevsku veče. Iako je gro repertoara povukao sa poslednjeg albuma „Illusions", prerade starih kompozicija, te iznenađenje poput gostovanja domaćih trubača na „True Story" dizali su i spuštali sve prisutne. Ako je bilo lošijih partija ovog koncerta, onda su to solo tačke dijela pratećeg benda koje su iako perfektne, na momente izgledale isforsirane i vještački nakalemljene na inače savršenu set listu. No, nakon ovakvog doživljaja zaista ne treba cjepidlačiti.

Maalouf tokom noći priznaje da gruv koji nosi njegov razigrani džez, djelimično duguje hard roku, i kako pomenu kroz jednu epizodu iz djetinjstva, Led Zeppelinima možda više nego ostalima. Zbog toga dinamika njegovih kompozicija pokreće jednako predane džez čistunce i one druge koje je njegova truba slučajno namamila sa ulice. Jedna od izvedenih numera („Beirut" sa albuma „Diagnostics") kao da je direktno crpila inspiraciju iz Pageove (ako ne ispadne nakon sudskog procesa da nije njegova) Stairway to Heaven.

Bend koji ga je ovom prilikom pratio standardna je rokenrol postava pojačana sa tri trube, a gitaristički ubodi na momente prave iskorake ka metalu da bi se odmah zatim vratili u džez vode.

Maalouf i bend više od dva sata su održali publiku u BKC-u usredotočenom na ono što je dolazilo sa bine, a koncert je atmosferom i komunikacijom više podsjećao na stadionsku rok atrakciju nego na par stotina slušalaca i osmočlani džez sastav u krcatom prostoru u ulici Branilaca Sarajeva. Pjevalo se u glas, zviždalo, na momente je sve dobijalo ton stand up komedije da bi već u sledećem bravure na trubi, praćenoj samo nenapadnim razlaganjem na gitari, bacale salu u blagu meditaciju iz koje bi je već u sledećem gruv benda dizao i tjerao na ples.

Ne može se ne pomenuti izvanredna publika. U tih dva i po sata, u uzanim sjedištima prisutni su cijedili pivo, što je još jedan zanimljiv detalj, pri tom nije bilo polutihih razgovora, zvonjave telefona, a naslušao sam ih se na brojnim drugim džez manifestacijama. Vidio se tek poneki blic okinut stidljivo da ne remeti skromnu i odmjerenu igru plavo žutih reflektora. Mukla tišina dodavala je pozitivnu tenziju dok je Maalouf pokazivao šta su ga generacije muzičara, a potom i klasične studije, pa rad sa najvećim džez imenima, naučile u njegovih 34 godine.

Maalouf je na fest došao na vrhuncu svoje dosadašnje karijere što cijeloj priči daje jedan novi nivo. Sa svojim poslednjim albumom koji je upravo predstavio Sarajevu – „Illusions" dobitnik je francuske nacionalne muzičke nagrade "Les Victoires de la Musique" u kategoriji za najbolji "world music album". Takođe je, ako to nekome nešto znači kada se radi o kvalitetu, najprodavaniji francuski džez autor u poslednjih par godina. Iza sebe, osim pet albuma, ima i tri soundtracka, od kojih je poslednji onaj za film „Red Rose" – Sepideh Farsi, a sam je tema dokumentarca Christophe Trahanda po imenu Souffle! (Blow) u kojem režiser prikazuje njegov život na relaciji Bejrut – Pariz.

Nakon Illusionsa od prošle godine i njegovih prethodnika Wind (2012), Diagnostic (2011), Diachronism (2009) i Diasporas (2007), Maalouf će već za nedjelju izbaciti novi materijal. Trenutno je dostupan za preslušavanje na Deezeru. Ovaj put to je nešto potpuno drugačije u odnosu na dosadašnja izdanja. Sa hip hoperom Oxmo Puccinom, sa kojim je već sarađivao na stvari „Douce" sa poslednjeg albuma, snimio je materijal „Au pays D Alice..." koji čeka na objavljivanje već 17. novembra.

Koncert Ibrahima Maaloufa je jedan od onih nakon kojih je teško sabrati utiske, ali kad se saberu poprilično zažalite, jer ste sigurni da uskoro takvu atmosferu nećete doživjeti na ovim našim prostorima.

dl

Red Baraat