mulj.net

crnogorski muzički portal

Sat04292017

Last updateFri, 28 Apr 2017 2pm

Pink Floyd - The Wall

PinkFloydWallCoverOriginalNoText
Roger_Waters_-_The_Pros_And_Cons_Of_Hitch_Hiking-Front-www.FreeCovers.net_
the_black_parade_CD_z
album-metropolis-part-2-scenes-from-a-memory
Često se misli da su rok opera i konceptualni album ista stvar. Donekle je ovo i tačna konstatacija, ali ipak napomenimo da je konceptualni album znatno širi pojam, pa bi samim tim rok opera bila samo jedna njegova forma. Dok je konceptualni album debitovao još 1930. godine sa džez pjevačem Lee Willeyem, da bi bio razrađen od Dylanovog „gurua" Woody Guthria, za rokenrol zlatne 60te i 70te porodile su rok operu. Iako se pojava ovog termina vezuje za grupu The Who, izgleda da je on prvi put primjenjen za rad dvojca Bruce Cockburn i William Hawkins. Iako je namjera postojala da ova dva umjetnika urade rok operu (što je i najavljeno u medijima) ona nikada nije završena, a njeni fragmenti su razbacani po diskografiji oba umjetnika.
Engleski prog rokeri Pink Floyd su se vrlo rano, početkom 70ih okrenuli konceptualnim albumima. Dark Side of the Moon, Wish You Were Here i Animals jedan za drugim kao da su utabali put za prvi njihov album koji se bez rezerve može nazvati rok operom. The Wall je dvostruki album koji je bend objavio 30. novembra 1979. godine i iako je poslije njega Pink Floyd nastavio sa radom, on se može smatrati svojevrsnom labudovom pjesmom. Odnosi u bendu su u vrijeme rada na albumu (a i prije) bili toliko loši da je recimo Wright svoje klavirske dionice pisao i snimao noću kada ostali članovi (naročito Waters) nijesu u studiju, a anegdota o njihovim prikolicama koje su bile okrenute leđima jedna drugoj, kako se muzičari ne bi morali sretati, je potvrđena u jednom od brojnih dokumentaraca od samih aktera. Ni porodični i emotivni problemi, te zamalo izbjegnuti bankrot nijesu ih mimoišli. Veliki dio ovoga već je bio ispisan u nacrtu koji je Waters donio pred ostalu trojku. Između dvije ponuđene ideje - „Pros & Cons of Hitchhikking" i „The Wall", bend se jednoglasno odlučio za priču o rok zvijezdi i njenom otuđenju od svijeta i na kraju od sopstvenog sebe.
Koncept albuma je po riječima Bob Ezrina više ličio na filmski storibord nego na planove za rok album. Glavni akter tog storiborda, kasnije albuma i filma je Pink. Kroz njega će Waters ispričati jednu od najiskrenijih autobiografskih priča. Počev od gubljenja oca u II svjetskom ratu (kome će i posvetiti svoj poslednji Pink Floyd album"Final Cut"), majčine pretjerane zaštite preko koje se u album prvi put uvodi motiv zida, rigidnosti školskog sistema u Britaniji, teškog razvoda (koji se i desio upravo u vrijeme nastajanja The Wall-a), pa preko njegovih fobija, iskupljenja, želja, do konačnog razrješenja u pjesmi „The Trial" - Pink se transformiše jednako kao i njegov tada emotivno rastrzani „otac". U sve ovo uspjela se uvući i pjesma „Nobody Home", posveta bivšem Flojdovcu - Sid Barrettu. Naravno Waters ne bi bio Waters da u sve ovo nije utkao svoje antiratne stavove i kritike modernog društva. Kao koautor na albumu se pojavljuje i Gilmour sa pjesmama „Young Lust", „Run Like Hell" i „Comfortably Numb" za koju će reći da je vjerovatno zadnja velika stvar koju će njih dvojica zajedno napisati. I bio je u pravu. Gilmour i Waters su zajedno snimili još samo jedan album, već pominjani „Final Cut" koji je i muzički i tekstualno djelo samo jednog člana.
Ovako ogroman poduhvat i prilično teška tematika su umalo doveli do raskida ugovora sa izdavačem. Srećom jedna minijatura - „Another Brick in the Wall, pt 2" čiji gitarski solo i danas stoji u svim „must hear, must play" izborima je imala dovoljno snage da zagolica maštu (i džepove) menadžerskog tima, a kasnije odvede Floyde na vrhove svih svjetskih lista. Ni sam koncept izvođenja albuma u cjelosti, bez „hitova" iz ostalog opusa benda se nije sviđao izdavačima, ali bend ih je stavio pred svršen čin. Uzmi ili ostavi. Odluka je bila jasna.
Kao i mnogo puta ranije i ovaj album krasi vanvremenska produkcija. Za razliku od ostalih, sada je pored etikete produced by Pik Floyd stajalo i ime Bob Ezrina, koji se sa Watersom okušao i kao kompozitor u numeri „The Trial".
Tri godine nakon muzičkog „zida" izaći će i istoimeni film u režiji Alan Parkera sa Bob Geldofom i Bo Hoskinsom u glavnim ulogama. Jedno od najzapamćenijih izvođenja ove rok opere zabilježeno je 1990. godine pored ruševina berlinskog zida. Tada se u znak proslave, okupila all star ekipa koje će oživjeti deceniju staru operu. Koncert je simbolično završen jedinom pjesmom koja se ne nalazi na albumu „The Wall", već na drugom Watersovom solo albumu „Radio K.A.O.S." - „Tide Is Turning".

 

Roger Waters
Pros And Cons of Hitchhikking

Nakon albuma "Final Cut" i dugih sudskih parnica oko autorstva nad imenom Pink Floyd, „gubitnik" Waters se okrenuo par godina ranije smišljenom muzičkom koneptu. Projekat koji je prilično glatko odbijen od strane svojih, tada već bivših saradnika - Pros & Cons of Hitchikking skinut je sa police na koju je bio sklonjen. Autor sa ovim albumom nastavlja svoj put poljima konceptualnih i vrlo često autobiografskih, voda. Ovaj album je priča o ljubavi, strasti, krizi srednjih godina... stvarima koje se neće zalijepiti za uvo brojnih slušalaca. Naročito ne onih današnjih, nestrpljivih, umornih od preslušavanja i „razmišljanja" o onom što se čuje. Prilično komplikovan tok radnje, njeno odvijanje u real time-u (u ranim jutarnjim satima, od 4:30 do 5:11 ) i preplitanje priča iz sna i jave glavnog lika, obeshrabriće one sa manje strpljenja. Ipak, oni koji ostanu uz Watersa, njegovu stvarnu ženu, imaginarnu stoperku i ostale aktere, biće u najmanju ruku raspamećeni. Biser albuma je pretposlednja numera „Every Stranger Eyes", koja je zapravo i jedina koja je od „Pros & Cons" turneje na ovamo izvođenja izdvojeno od cjeline. Kako otpjevanom pričom, onom koju naracijom povremeno donosi glumac Jack Palance, ali i onom odsviranom (između ostalih i od strane Eric Claptona i saksofoniste David Sanborna) album donosi nove i nove slojeve emocija. Izlišno je pominjati da je priča nabijena erotikom. Ipak „profinjenom" ukusu američkog tržišta nije smetao ovaj „momenat" koji se proteže cijelim albumom, već nešto sasvim drugo. Radi „zaštite potrošača" omot albuma na kojem se nalazi obnaženo tijelo autostoperke slikano otpozadi, moralo se pokriti crnim trouglom. Ovaj, danas veoma rijetki omot kolekcionari često plaćaju ciframa od kojih boli glava. I za ovaj projekat kao i za „The Wall" je najavljen prateći film, međutim do danas se nije pojavio.


My Chemical Romance
Black Parade

Znam, znam, svi vi okorjeli rokeri, pankeri, metalci, bluzeri... mrzite emo. I mrzite My Chemical Romance. Nijesam daleko od vas, ali ovaj album će vas zasigurno, kao i mene, natjerati da porazmislite u vezi svojih stavova. Za razliku od onoga što su na prva dva albuma radili, MCR su se jednog dana probudili i odlučili da su odrasli. Bez uticaja bendova poput Green Day ili Roxy Music, ovoga albuma bi svakako bilo (iako su ih možda upravo oni natjerali da se odalje od svog ranijeg stila), ali bez genijalnog Floydovog „Zida" sigiurno ne. Znatno kraći od svog uzora, „Black Parade" nas na njega svako malo podsjeti, bilo da je to reminiscenijama pjesme „The End" koja otvara album na uvodne taktove takođe uvodne „In the Flesh" ili vodviljskih minijatura koje se provlače kroz MCR pjesmu „Mamma" (koja krije i tematsku sličnost sa Floydovskom „Mother"), a neodoljivo podsjećaju na „The Trial". Cijela priča albuma „Black Parade" se okreće oko momka, jednostavno nazvanog „Pacijent". Neizlječivi kancer, Pacijentu donosi „crnog kosača" u jednom potpuno drugačijem obliku. U vidu benda „Black Parade" kojeg je zapazio dok je još bio dijete. Ako imamo u vidu „filozofiju" pjevača Gerard Waya koji je povodom svega ovoga rekao kako misli da se smrt javlja svakom u vidu najupečatljivije stvari iz njegovog života, shvatićemo koliko su tužni i život i smrt našeg Pacijenta. Koncept MCR-a je koliko zanimljiv, toliko i težak, ali na kraju ispričan kroz pitku formu pank-rok opere. „Black Parade" na momente donosi hej haj refrene koji će vas malo pokolebati kada je u pitanju ozbiljnost projekta. Sasvim dovoljno da se preispitate i ponovo shvatite genijalnost albuma, koji ovaj bend teško može ponoviti. Dokaz za ovo je i njihov poslednji uradak. Valjda su i sami bili svjesni važnosti i težine projekta, kada su za potrebe istog ubili i My Chemical Romance da bi porodili dijabolični i gotovo nevjerovatni Black Parade Band, izvrćući naglavačke cijeli svoj svijet.

Dream Theater
Metropolis Pt. 2: Scenes From A Memory

Ovo je peti album petorke iz Masačusetsa. Svakako jedan od njihov najzapamćenijih i najomiljenijih među fanovima. Ogroman napor koji je Dream Theater uložio u ovo ostvarenje, objavljeno 1999. godine, vidi se ovlaš pogledom na kostur priče. Nju priča šest likova. Tri koja žive u sadašnjosti i tri iz davne 1928. godine. Već uvodne riječi i padanje u hipnotički trans glavnog aktera govore da je u pitanju nešto prilično veliko za progresiv metal album. Glavni akter Nikolas podvrgava se hipnozi gdje u vrtlozima svoje podsvijesti upoznaje djevojku Viktoriju koja kroz njega traži način da kaže istinu o svom ubistvu. Dream Theater nas odnosi u prošlost, vraća nazad, pa opet u 1928, što na momente zna da zbuni slušaoca. Ipak, koncepcijski „Scenes From A Memory" je čisti dragulj. Sve ono što su ispričali riječima, protkali su genijalnim muzičkim pasažima, što je ovoj petorci svakako bio lakši posao. Gdje su tu Floydi? Osim toga što je u pitanju konceptualni album i nema ih mnogo. A da! U brojnim intervjuima, momci iz Theatra pričali su o uticajima i kako su željeli napraviti konceptualni album, a da im je onaj engleske četvorke bio najbliži srcu. Ne treba zaboraviti ni njihovo veoma često izvođenje Floydovih stvari uživo. Jedna od najčešćih i vjervoatno najomiljenijih im je kako se čini wallovska „Comfortably Numb".

dl

Red Baraat