mulj.net

crnogorski muzički portal

Wed09202017

Last updateTue, 19 Sep 2017 2pm

Lynyrd Skynyrd - Pronounced Leh-Nerd Skin-Nerd

skynyrd-pronounced
southern-rock-opera
govtmulemulennium
allstarlynyrd
Lynyrd Skynyrd - pioniri Southern roka su već sa prvim ostvarenjem neobičnog naziva „Pronounced Leh-Nerd Skin-Nerd" udarili upravo tamo gdje treba. Dok je početkom sedamdesetih većina rokera koketirala sa bluzom i pravila tada opštepopularni derivat, Skynyrd poput pravih zadrtih redneksa nijesu išli tim putem. Čistokrvni rok sa više upliva kantrija i folka nego bluza isporučen kroz tri gitare, klavijature i ritam sekciju uglavio je ove južnjake u sve plejere. Potpuni anonimusi uspjeli su da svoje prvo ostvarenje postave u rang sa albumima koji su svijetlo dana ugledali te iste 1973. godine: „Dark Side of the Moon" „Quadrophenia" i „Houses of the Holly" opšteprihvaćenih Pink Floyda, The Who i Led Zeppelina. Njihov prvijenac koji je producirao Al Kooper (i svirao na albumu) je jedan od najsirovijih zapisa, naročito kada su u pitanju debitantska ostvarenja. Upravo je možda ova beskompromisnost ono što će rijetko ponavljati na ostalim albumima, sa izuzetkom sledećeg „Second Helping". Album „Pronounced Leh-Nerd Skin-Nerd" je obilježila i jedna druga stvar. Malo koji bend se uspio na svom vatrenom krštenju tako dobro izdefinisati kao što su to uradili Skynyrdi. Njihov prvi zapis će ostati kamen temeljac cijele njihove karijere i svih inkarnacija kroz koje su prošli. Sa jednim jedinim albumom iznjedriti su cijeli žanr. Svu svoju raskošnost pokazali su već sa prvom stranom albuma. Prve tri pjesme: „I Aint One"; "Tuesday's Gone" i "Gimme Three Steps" donose sva lica američkog juga. Ispjevane svima prijemčivim glasom Ronnie Van Zandta, koji je ujedno i tekstopisac, sve ovo zvuči tako autentično, autobiografski čak i kada to nije. Kada A stranu vašeg LP-a zaključite sa gromadom kakva je "Simple Man" morate se zapitati šta dalje da ponudite slušaocu. Imajmo na umu da su se tada ipak slušali drugačiji nosači zvuka i da su dvije strane jedne iste ploče mogle donijeti potpuno neizbalansirani zvuk, te slušaocu donekle i pokvariti užitak. Gotovo vodviljska „Things Goin' On" koja otvara B stranu predstavlja novu boju na paleti Lynyrda, da bi se u "Mississipi Kid" i "Poison Whisky" vratili već utvrđenom načinu slikanja pejzaža zemlje iz koje su potekli. Upravo ove tri numere su i najslabiji dio materijala. Naravno, daleko su od lošeg, ali između kolosalnih stubova sa ovog albuma koji i danas nose cjelokupnu rok kulturu ne ističu se koliko bi trebali. "Mississippi Kid" više zvuči kao bonus numera uglavljena na pogrešnom mjestu. Za razliku od nje kada se nakon par decenija osvrnemo na "Poison Whisky" shvatićemo da je to jedan od najpotcijenjenijih momenata njihove kompletne karijere. I taman kada pomislite da B strana nema moć da vas obuzme poput one prethodne, nailazi uragan zvani "FreeBird". Raznošenje slušnog aparata i sive materije traje punih devet minuta. Nakon što Van Zandt iznese ispovijest u prvoj polovini numere i potpuno umiri stvari, tamo oko polovine petog minuta, mašina počinje da se zagrijava i razvija jedan od najljepših gitarskih dijaloga svih vremena. Ono što je „Stairway to heaven" za Zeppeline, „Child In Time" za Purple, a „Shine on Your Crazy Diamond" za Floyde, „Freebird" je za hilbilise sa Floride. Upravo ova pjesma će pokrenuti lavinu koja je uslijedila sledeće četiri godine u koje je, (do avionske nesreće i najveće tragedije rokenrola), grupa uspjela izbacati po jedno odlično ostvarenje godišnje. Nakon devetog minuta „Freebirda" vjerujte ne preostaje ništa drugo nego da okrenete ploču i vratite se na "I Aint One". Mnogima koji su se odavno navikli na mp3, flac ili neki sličan digitalni format, pa čak i cd, svo ovo palamuđenje oko glomaznih longplejki će izgledati potpuno nepotrebno. ALI... „Pronounced Leh-Nerd Skin-Nerd" je jedan od onih albuma koje morate imati (makar i isključivo) u njegovom originalnom formatu - vinilu. Makar zbog toga morali kupiti i gramofon. Isplatiće se, vjerujte na riječ. Rolling Stone magazin je ovo savršenstvo uvrstio u svoju kolekciju 500 najboljih albuma svih vremena. Nevjerovatno, ali mu je pripala tek 401 pozicija.

Drive By truckers
Southern Rock Opera

Dan nakon pada njujorških kula blizankinja, još jedan južnjački bend je izbacio svoj opus magnum. Alt kantri sastav iz Atine u Džordžiji imena Drive By Truckers su nakon priličnih problema uspjeli iscijediti poslednju kap znoja i u etar poslati treći album „Southern Rock Opera". Za njega će se kasnije ispostaviti da je bio odskočna daska u karijeri ovih, od strane evropskog tržišta nepravedno zapostavljenih muzičara. Prije nego je i formirao ono što će kasnije postati nezaobilazna tačka svih ljubitelja southern rocka, Paterson Hood frontmen Drive By Truckersa je imao ideju o konceptualnom poluautobiografskom albumu. Igrom slučaja, u ostvarenje ovih zamisli će ući tek početkom novog milenijuma, nakon dva solidna, ali ne toliko prihvaćena albuma. „Southern Rock Opera" je priča o djetinjstvu, odrastanju i bendu koji je u padu aviona izgubio tri člana. Tragična pogibija Ronnie Van Zandta, Steve Gainesa i Casie Gaines je na Paterson Hooda ostavila ogroman trag. Dupli konceptualni album je svjedok tome. Osim što ih je i muzički i tekstualno postavio na zasluženo mjesto u istoriji američke rok kulture, ovaj album krasi još jedan zanimljiv momenat. Pošto su nakon snimanja ostali bez sredstava za objavljivanje albuma za koji su sa pravom vjerovali da je prekretnica u karijeri, DBT su se odlučili na potez očajnika. Sastavljen je oglas kojim su tražili svojevrsne dioničare, koji bi uložili u ovo izdanje. Osim brojnih fanova, u akciju su se uključili i muzičari, pa je 500 kopija „Southern Rock Opere" stiglo u prodavnice 12. Septembra 2001. godine. Nakon ovoga, DBT će nastaviti da se kreću konceptualnim vodama. Ipak odličnim albumima „Decoration Day" i „Dirty South" koji su uslijedili nedostajao je neki magični sastojak da ih podigne do visina „Southern Rock Opere". Koga mrzi da preslušava ovaj dupli album, neka potraži prošlogodišnju kolekciju najvećih hitova „Ugly Buildings, Whores, and Politicians: Greatest Hits 1998-2009" na kojoj prednjače upravo stvari sa "Southern Rock Opere". Kada ste se već upecali, sledeća stanica je "Southern Rock Opera".

Govt Mule
Mulennium

Iako su Warren Haynes i Allen Woody gotovo cijelu poslednju dekadu prošlog vijeka posvetili radu sa Alman Brothersima, uspjeli su upravo u istoj osnovati sopstveni bend - Govt Mule (Government Mule). Dvojica su ostali skupa sve do 26. avgusta 2000. godine kada basistu Woodya pronalaze mrtvog u New Yorku. Koliko je jaka bila prijateljska veza između njega i Haynesa, pokazuje i to što je nakon njegovog odlaska kroz bend prošlo (po nekim izvorima) više od deset basista, među kojima i jedan od najboljih basista današnjice, Les Claypool. Možda je najbolji primjer ove hemije benda Govt Mule njihov novogodišnji nastup iz godine Woodyeve smrti. Doček novog milenijuma u Roxy Theatru u Atalanti, Govt Mule su obilježili kao hedlajneri. Sve ovo će izaći tek deset godina kasnije u trostrukom pakovanju pod nazivom „Mulennium". To je od 14 studijskih i živih materijala za sada njihov poslednji album. Na ovoj kolekciji, između gustih redova svojih kompozicija svako malo prošaranih odličnim džemovanjem, Govt Mule je uvrstio i priličan broj obrada. Tu su Beatlesi sa „Helter Skelter", King Crimsoni i „21st Century Schizoid Man", The Who - "We're Not Gonna Take It". Tu je i "Dazed and Confused" Jimmy Pagea koja je jednako obilježila Yardbirdse kao i Zeppeline. Osim ovih, Govt Mule je novogodišnje slavlje uveličao i bluz standardima "I Can't Quit You Baby" Willie Dixona i "It Hurts Me Too" Tampa Reda, "30 Days in the Hole" britanskog sastava Humble Pie, Hendrixovom "Power of Soul", Dylanovom "I Shall Be Released", pa čak i sa "Sometimes Salvation" Black Crowesa. No, počasno mjesto zauzela je Skynyrdova "Simple Man", kojom su Govt Mule završili svoj novogodišnji nastup i trostruki živi album prije nego će ostaviti publiku da urla skoro cijela dva minuta. Kada uporedite atmosferu i energiju bendova Govt Mule i Lynyrd Skynyrd shvatićete i zašto je "Simple Man" na posebnom mjestu ove kompliacije.

Various Artists
All Star Tribute to Lynyrd Skynyrd

Uticaj Skynyrda na muziku SAD-a je neosporan. Metallica i Dream Theater su samo rijetki primjeri da su ovi južnjaci svoj otisak ostavili na polju znatno širem od žanra koji su kreirali. Kao kuriozitet se osim ovoga podatka može navesti i onaj da sa druge strane Atlantika, u zemlji potpuno drugačije muzičke tradicije - Francuskoj, svira vjerovatno najbolji Skynyrd tribute sastav - grupa Swamp iz Lila. Od brojnih tribute albuma kojima se najčešće samo pokušava zaraditi ekstra tantijem na račun osvjedočenog giganta, što imenima, što atmosferom se izdvaja "All Star Tribute to Lynyrd Skynyrd". Od Great White i Dangerous Toys koji su i najslabije karike, preko Atalanta Rhythm Section, Black Oak Arcansas do Rick Derringera, Walter Trouta, Charlie Danielsa, Blackfoota i Canned Heata svi na svoj način donose njima omiljene numere Skynyrda. Svakako da ni ovaj tribute, kao ni bilo koji drugi ne može donijeti pravu atmosferu koju sobom nosi "Pronounced Leh-Nerd Skin-Nerd" ili bilo koji drugi album koji su izbacili do 1977. godine i nesreće koja će zauvijek promijeniti istoriju ne samo ovog benda, već i muzike. Čak tri numere od dvanaest koliko ih ima na kompilaciji su sa vanvremenskog debija: „Gimme Three Step" te nezaobilazne himne „Simple Man" i „Freebird". Ovo možda objasni podatak da čak ni poslednji album koji je objavila prva postava, a koji je izašao tri dana pred nesreću nije uspio nadmašiti uspjeh osam numera upakovanih u "Pronounced Leh-Nerd Skin-Nerd". Ni komercijalni, ni onaj mnogo bitniji koji su ostvarili na ličnim top listama svojih slušalaca.


Dragan Lučić


Melvins