mulj.net

crnogorski muzički portal

Mon10162017

Last updateSun, 15 Oct 2017 4pm

The Clash - London Calling

theclashqlt
ThisIsMyTruthTellMeYours
libertinesupthebracket
this-is-big-audio-dynamite
Nakon prvog albuma „The Clash" i drugog „Give ‘em Enough Rope" došao je red na treći po mnogo čemu revolucionarni album jednog od najvećih punk bendova ikada. Album je ušao među 500 najboljih svih vremena, a to je isto uradio i njegov artwork koji dobro prikazuje šta se na ovom albumu nalazi i šta je The Clash značio na tadašnjoj rock sceni Britanije i svijeta. Ako je Elvisov debitantski album predstavljao početak rock revolucije, Clashov „London Calling" je značio revoluciju modernog rock-a. Tipografija uzeta sa Elvisovog covera dopunjena live fotografijom basiste Paul Simonona kako u bijesu razbija gitaru o stejdž, dobro oslikava temperament benda i jačinu njihovih poruka i live nastupa.
Kako je u vrijeme izdavanja albuma 7. decembra 1979. godine punk već uveliko bio svjetski fenomen, Clash je svoju muziku usmjerio u potpuno drugom pravcu od standardne punk šeme. I dalje su tu prepoznatljive socijalne teme, koje je Clash za razliku od Pistolsa prenosio više metaforički, rekli bi sofisticiranije i pametnije, na kraju krajeva bili su politički obrazovaniji i sa većom sirinom u pogledu na političke teme. Pistolsi su bili udarna snaga protiv "režima" dok je Clash bio opozicija iz „sjenke". Možemo reći da su pjesme kratki manifesti, politički govori . Takve su "Spanish Bombs" koja govori o španskom građanskom ratu, pa i "London Calling" koja je nastala pod uticajem incidenta na nuklearnom reaktoru u Pensilvaniji. Kako je Clash u to doba bio nadahnut svim i svacim, prevashodno muzički, nije ni čudo što je sve od zvuka, preko tekstova, aranžmana, potpuno izmiješano. Pored politike ima i kritike upućene medijima, naročito NME, ali i ličnih doživljaja odrastanja i života.
Zvuk je zaista je fascinantan, a redosled pjesama kada je Side one u pitanju i danas iznenađuje. Mračna "London calling", rockabilly "Brand new Cadillac", jazzy stvar "Jimmy Jazz", punk blues "Hatefull" i ska reggae "Rudie can't fail". Ovakvim aranžmanima napravili su ogroman bum u svjetskoj muzici ,ne jer imaju muzičke žanrove u malom prstu, već zato što su uspjeli da muzičke žanrove inkorporiraju u ono što najbolje znaju da sviraju, a to je punk rock i da od toga naprave ploču i hitove za pamćenje. Da ne govorimo koliki je to bio pomak u shvatanju i ovako kontradiktorne punk muzike. Na jednom albumu sa četiri strane i dvadeset četiri pjesme do tada nije napravljen takav miks žanrova, a da tako energično, muzički i aranžmanski čine kompaktnu cjelinu.
Možemo reći da je ovim albumom punk uzdrman, da je Clash u punk rock unio ono što niko nije htio i smio uraditi. Punk je već postao zatvoreni krug, koji čini određeni broj ikona kojima se nije smjelo protivurječiti. Clash je to svakako mogao, jer su radili po instiktu nikako po šemama. Ovim albumom dokazali su da se punk moze izraziti na mnogo načina. Da punk može biti i blues, reggae, ska, r'n'b, i da su punk teme kojima su se oni bavili tokom karijere teme svih ljudi i svih boja, muzičkih ukusa i staleža.

Manic Street Preachers
This is My Truth Tell Me Yours



Manic Street Preachers je jedan od onih bendova koji nikada nije krio da je najvažniji uticaj na njihovu muziku i cjelokupnu sliku koju plasiraju svojim albumima izvršio The Clash. Obrade „Whats My Name?" sa debi albuma Strummera & co i „Train in Vain" koja je zatvorila epski „London Calling" su dobra potvrda riječi Manic Street Preachersa. James Dean Bradfield, Sean Moore i kontroverzni Nicky Wire su za svoj peti album „This Is My Truth Tell Me Yours" koji je izašao 1998. napravili nešto za šta će najveći broj kritičara širom svijeta reći da je nedostižna visina kada je rad ovog benda u pitanju. I stvarno, možda samo albumima „Know Your Enemy" i „Send Away The Tigers" su očešali uspjeh njihovog petog studijskog materijala. Kao najava za ovaj odlični projekat u etar je prva otišla elegantna i prelijepa „If You Tolerate This Your Children Will Be Next" koja ne samo da je oda španskom građanskom ratu, već i njihovoj vječnoj inspiraciji The Clashu, London Calling i naravno pjesmi „Spanish Bombs" koja na sličan način obrađuje istu temu. Za razliku od Clasha, njihova himna španskim borcima je dospjela do prvog mjesta top lista.

The Libertines
Up The Bracket



The Libertines su sa samo dva albuma Up the Bracket (2002) i The Libertines (2004) uspjeli ući u istoriju rokenrola. Iza oba materijala koja su uradili Carl Barat i Pete Doherty stoji producentski potpis Mick Jonesa iz grupe The Clash. Njihov debi „Up The Bracket", inače žargonski izraz za snifanje je dobio odlične ocjene i od kritike i od publike, a danas se smatra materijalom koji je obilježio novi uspon britanske rok scene. Nije samo Jonesov direktni uticaj ono što je izbacilo The Clash kao glavne uzore kreativnom duu Libertinsa. Sama atmosfera ovog albuma vuče korjene iz Clash zaostavštine, naročito žanrovskog amalgama kakav je „London Calling". Naslovnica sa fotografijom pokupljenom iz haosa na ulicama Argentine i nereda tokom tamošnje ekonomske krize početkom novog milenijuma govori o onome što se nalazi u pjesmama Libertinesa na njihovom debiju. Jedan zanimljiv događaj je ustoličio The Clash na tronu dugačke liste Libertines uzora. Kada su 2003. godine, preko svog sajta pozvali ljude na intimnu svirku u stan koji su tada koristili, nijesu ni slutili šta će ispasti iz svega. Misleći da će mali broj fanova vidjeti obavještenje bili su zaprepašćeni odzivom. Naravno svirka je zaintrigirala policiju, koja je razvalila vrata i prekinula događaj. Prilikom izvođenja Barata i Dohertya iz njihovih grla su se razlijegali Paul Simononovi stihovi „The Guns of Brixton".
"When they kick out your front door
How you gonna come?
With your hands on your head
Or on the trigger of your gun

When the law break in
How you gonna go?
Shot down on the pavement
Or waiting in death row"


Big Audio Dynamite
This is Big Audio Dynamite

Nakon što je otpušten iz Clasha Mick Jones se te iste 1983. godine našao u grupi General Public. Pošto tu nije sastavio ni godinu dana, oformiće T. R. A. C. ili Top Risk Action Company što će kasnije prerasti u njegov najzanimljiviji projekat post clash faze - Big Audio Dynamite. Vezu sa starim bendom nije činio samo Jones već i režiser brojnih spotova Clasha i čovjek koji će kasnije snimiti dokumentarac o njima "Westway to the World" - Don Letts. Osam petominutnih numera njihovog debi albuma duguju dosta albumu "London Calling", a ponajviše crpe iz poigravanja sa žanrovima koje su oprobali na ovom remek djelu. Kao omaž bivšim kolegama (od kojih će se Strummer kao autor i producent pojaviti na sledećem albumu Big Audio Dynamite pod nazivom No. 10, Upping St.), na pjesmi E=MC2 sa debi albuma This Is Big Audio Dynamite se nalazi isječak Strummerovog kukurikanja iz naslovne numere "London Calling".


ĐorđepunX

Ville & Barnett