mulj.net

crnogorski muzički portal

Sun04232017

Last updateSun, 23 Apr 2017 7pm

ISTORIJA BLUZA (III)

leadbelly
charlie-patton
Lonnie-Johnson

Leadbelly (1888 - 1949)

Rođen je kao Huddie William Ledbetter u Louisiani. O nadimku Leadbelly (olovni stomak prim. Aut.) još uvijek postoji više varijanti. Po jednima zaslužio ga je zbog mogućnosti konzumacije ogromne količine alkohola, po drugima zbog otpornosti na udarce, dok treći tvrde da ga je zaslužio prilikom ranjavanja sačmarom u predjelu stomaka. Njegova muzika i buran život će imati mnogo uticaja na kasnije bluz i folk generacije. Kao i kod većine bluz izvođača njegovog vremena i njegov repertoar se širio van granica bluza i uključivao regtajm, kantri, folk, popularne standarde, pa čak i gospel muziku. Jedno vrijeme je nastupao po Texasu u duetu sa Blind Lemon Jeffersonom, a jedan je od prvih umjetnika koji je svoje umijeće pokazivao na dvanaesto žičanoj gitari. Iako mu je ona bila omiljeni instrument, znao je da svira i nerijetko koristio harmoniku, klavir, mandolinu, violinu i naravno usnu harmoniku. Tekstovi njegovih pjesama su raznovrsni i pokrivaju sve od socijalnih i ljubavnih tema, rasizma, kaubojskog života, svijeta alkohola, pa do saga o značajnim ličnostima toga vremena poput: Franklin Roosevelta, Adolf Hitlera, Jean Harlow i Howard Hughesa. Njegov nagao temperament često ga je uplitao u rasprave i tuče. Prvu zatvorsku kaznu zaslužio je zbog nošenja vatrenog oružja 1915. godine. Iz zatvora će vrlo brzo pobjeći i jedno vrijeme živjeti kao James Boyd. Tokom par godina na slobodi neće uspjeti da se kloni nevolja, pa će poslije ubistva svog rođaka u zavadi oko djevojke završiti u Texasu u zloglasnom zatvoru Huntsville. Tu je napisao jednu od svojih boljih pjesama. Ona u stvari predstavlja molbu za pomilovanje koje je tražio od guvernera Pat Morris Neffa. Svojom poezijom i njenim religijskim referencama će uticati na bogobojažljivog guvernera da mu smanji kaznu, što će rezultirati i ranijim puštanjem na slobodu. Na slobodi se ni ovog puta neće dugo zadržati. 1930. godine zbog novog napada osuđen je na odsluženje kazne u Angola Penitentiary u Louisiani. Upravo ovdje će snimiti nekoliko pjesama za arhiv biblioteke Kongresa. Muzika će ga opet spasiti služenja pune kazne. Na urgiranje muzikologa Johna i Allana Lomaxa, guverner Louisianne će odobriti ranije puštanje Leadbellya kako bi ovaj mogao nastaviti da snima za Lomaxove i biblioteku Kongresa za koju su oni radili. Poslije odsluženja još jedne kazne nastaviće da svira i snima, pa će ga muzika odvesti u New York gdje će na njega dosta uticati tamošnja folk scena predvođena Woody Guthriem i Pete Seegerom. Nakon njegove smrti 1949. godine pjesme poput "Midnight Special," "Goodnight, Irene" i "The Rock Island Line" postale su hitovi na repertoarima različitih izvođača kao što su Weavers, Frank Sinatra, Johnny Cash, i Ernest Tubb. Možda najbolji album sakupljenih pjesama je Midnight Special (Rounder Records). Jedan je od rijetkih bluz umjetnika koji je doživio da svoju sliku vidi u novinama. 1937. godine Life magazin će objaviti poduži članak o njemu pod naslovom "Lead Belly - Bad Nigger Makes Good Minstrel". Uz članak je išla njegova kolorna fotografija, što je u to doba predstavljalo rijetkost.

Charley Patton (1887 - 1934)

Najveća zvijezda Deltinog neba 1920ih svakako je bio Charley Patton. Mnogi ga nazivaju ocem Delta bluza. Muzikolog Robert Palmer smatra ga jednim od najznačajnijih muzičara SAD-a XX vijeka. Rođen je i većinu svog života proveo upravo u delti Mississippia. O datumu njegovog rođenja se tokom godina dosta raspravljalo, jer dostupni izvori pominju 1887, 1891, pa čak i 1894. godinu. Još jedna stvar koja budi interesovanje niza istraživača je njegovo porijeklo. Neki smatraju da u sebi ima meksičke krvi, drugi špekulišu o njegovom Čiroki porijeklu, ali izgleda da je najistinitija teorija ona koja kaže da u sebi ima bijelih, afro-američkih i Čiroki gena. 1900. godine njegova porodica se seli stotinjak kilometara sjeverno, na Dockery plantažu koja se danas smatra mjestom rođenja Delta bluza - mjestom na kojem su prve korake napravili Robert Johnson i John Lee Hooker. Upravo ovdje je Charley Patton počeo druženje sa Henry Sloanom - afro američkim muzičarem od koga će naučiti dosta i o muzici i o životu. Kao dokazan i priznat muzičar, harizmatični Charley Patton je svojim bombastičnim stilom i nastupom inspirisao armiju bluzera i rokera. Od Son Housea i Robert Johnsona do Jimi Hendrixa i Stevie Ray Vaughana. Istorija ga bilježi kao prvog pravog šoumena, koji je nerijetko svirao gitaru držeći je ispod koljena, iza glave i leđa, što će kasnije postati zaštitni znak upravo mladog Jimi Hendrixa. Patton je živio životom na visokoj nozi, prepunim alkohola i žena, a njegovi nastupi po zabavama, džuk džointima i skupovima po plantažama su vrlo brzo postali dio legende. Za razliku od drugih bluzera njegove ere, koji su lutali Amerikom u potrazi za "tezgom", Patton je imao unaprijed zakazane svirke. Njegov prodoran glas i ritmična, gotovo prekusionistička gitarska pratnja su bili inovativni i stvoreni da zabave raznoliku publiku. Patton je počeo da snima veoma kasno, ali je izgubljeno vrijeme nadoknadio snimajući nekih 60tak pjesama za manje od pet godina. Njegova najprodavanija pjesma je bila "Pony Blues". Iako je većina njegovih snimaka lošeg kvaliteta, kompilacija Founder of the Delta Blues koju je na CD-u objavio Shanachie Records je uspjela da sastavi najbolje od tih snimaka i pruži dobar pregled Pattonove karijere. 1990. godine na mjestu gdje je sahranjen, muzičar John Fogherty je finansirao izradu memorijalnog spomenika legendarnom buzeru. Memorijal druge vrste će napraviti i stripadžija Robert Crumb. On je napravio stripovanu biografiju Charley Pattona.

Alonzo Lonnie Johnson (1899 - 1970)

Među mnogim inovativnim gitaristima rane bluz ere, Lonnie Johnson je bio bez premca. Sa osjećajem za melodiju koji se teško mogao naći u eri prije II svjetskog rata, Johnson je bio u stanju da kombinuje prljave bluz i tečne džez fraze, a prvi je počeo da svira naizmjenično ritmove i solo dionice u istoj pjesmi. Odrastajući u New Orleansu dosta je crpio iz nasleđa samog grada, ali i iz sopstvene porodice. Sa ocem i bratom je kao veoma mali svirao po raznim veseljima i lokalima. 1917. godine Johnson će se naći i na turneji sa druge strane Atlantika što ga čini jednim od prvih američkih umjetnika koji je Engleskoj prezentovao svoju muziku. Po povratku saznaće da je epidemija gripa od cijele njegove porodice poštedila jedino mlađeg brata Jamesa. Njih dvojica se sele u St. Louis. 1925. godine Lonnie Johnson će pobijediti na bluz takmičenju koje će mu kao nagradu pružiti snimanje za kuću Okeh Records. Počevši od saradnje sa Okeh recordsom, on će u sledećih sedam godina snimiti oko 130 pjesama, uključujući nekoliko dueta sa Blind Willie Dunnom (tačnije bijelim džez gitaristom Salvatore Massarom, poznatijim kao Eddie Lang, ocem džez gitare i jednom od inspiracija Django Reinhardta) koji će imati poseban značaj za kasnije generacije. Tokom ovog perioda on će snimati i sa orkestrom Duke Ellingtona i Louis Armstrongovim Hot Five. Poslije Velike depresije, Johnson će se skrasiti u Chicagu i tamo snimati prvo za Bluebird Records, a kasnije i za King Records. Poslije II svjetskog rata njegov stil će mutirati u ritam i bluz. Johnson će se ponovo otisnuti na turneju po Engleskoj (1952.), iako njegova tadašnja karijera obiluje usponima i padovima što će ga pratiti do kraja života, pa su nerijetki periodi u kojima će se potpuno udaljavati od svijeta muzike. Koliko je njegov stil bio šarolik i inspirativan dovoljno govori podatak da će on uticati na legendarnog bluzera Robert Johnsona, ali i velikog džez majstora Charlie Christiana, a njegove pjesme će snimati i autori poput Elvis Presleya i Jerry Lee Lewisa. Steppin' on the Blues (Columbia/Legacy) je album na kome se mogu naći neke od njegovih najboljih pjesama iz 20ih godina prošlog vijeka.


Red Baraat