mulj.net

crnogorski muzički portal

Sat04292017

Last updateFri, 28 Apr 2017 2pm

ISTORIJA BLUZA (V)

robert_johnson2
Robert Leroy Johnson (1911 - 1938)

Robert Leroy Johnson (8. maj 1911 - 16. avgust 1938) je jedan od najčuvenijih delta bluz muzičara. Njegovi snimci iz 1936. i 1937. godine prezentuju nevjerovatne kombinacije pjevanja, sviranja i kompozitorskoh talenta koji će uticati na mnoge generacije muzičara, a njegov nedovoljno dokumentovani život i prerana smrt u 27. godini su dali povoda za mnoge legende o ovom bluzeru. Među muzičarima na koje je uticala ova legenda bluza se nalaze reprezenti najrazličitijih stilova: Muddy Waters, Led Zeppelin, Bob Dylan, Rolling Stones, Johnny Winter, Eric Clapton, pa i oni kao što su Red Hot Chili Peppers, Cake ili Morphine duguju dosta Johnsonovoj zaostavštini. Hvalospjeva za Roberta Johnsona ne fali. Između ostalih tu je Claptonova izjava: „Johnson je najvažniji bluz pjevač koji je ikada živio!", a magazin Rollins Stone ga je uvrstio na peto mjesto liste 100 najboljih gitarista svih vremena.

Iako je tokom godina bilo mnogo pokušaja da se načini vjerodostojna biografija, uspjeha je bilo malo ili je on izostajao. Jedan od prvih bluz istraživača Alan Lomax bilježi da je saznao od Muddy Watersa da je Johnson često nastupao u Clarksdaleu u Mississippiu. Samuel Charters će kasnije dodati da je kratko nastupao sa Will Shadeom iz Memphis Jug Banda u Arkansasu. Još jedan bluz entuzijasta Mack McCormick je istraživao Johnsonovo porodično stablo, ali na nesreću ovaj materijal nikada nije objavljen, pa je njegovo istraživanje dostiglo nivo legende samog Johnsonovog života. Ranih osamdesetih će se pojaviti knjiga, koja je djelimično iskoristila McCormickova istraživanja, a koja se zove Searching for Robert Johnson. Kasnije će se u istoimenom dokumentarcu pojaviti većina ovih istraživača, ali i preživjelih članova porodice i kolega iz raznih bendova. 1973. godina je naročito važna za biografiju ovog bluzera. Te godine su u posjedu njegove polusestre Carrie Thompson (takođe muzičarke) pronađene dvije njegove fotografije. Treća njegova fotografija će ugledati svijetlo dana tek 2008. godine u magazinu Vanity Fair. Na njoj Johnson pozira sa prijateljem muzičarom Johny Shinesom. Neki drugi značajni datumi vezani za ovog bluzera su 23, 26 i 27 novembar 1936. godine i 19 i 20. jun 1937. godine kada je u San Antonio, pa zatim u Dallasu napravio svoje snimke. Nedoumice oko njegove krštenice, smrtovnice i dva bračna sertifikata traju do danas, pa nečudi što je režiser Martin Scorsese u dokumentarcu Love In Vain: A Vision of Robert Johnson izjavio: "Robert Johnson postoji samo na snimcima. On je iskonska legenda." Ono što se danas ustalilo kao istina je da je u sertifikatima iz osnovne škole bio uveden kao Robert Spencer, da bi tek po završetku iste, promijenio prezime i uzeo ono svog biološkog oca. Ovo prezime mu stoji i na prvom vjenčanom listu iz 1929. godine, kada je oženio šesnaestogodišnju Virginiu Travis, koja će umrijeti ubrzo potom na porođaju. Upravo iz ovoga perioda datiraju njegovi susreti sa Son Houseom, koga je Johnson kao klinac pratio "neuspješno pokušavajući da imitira stil sviranja." Nakon ove epizode, Johnson se nastanjuje u Robinsonvillu iz kojeg se vraća sa usavršenom tehnikom muziciranja, što će dovesti do stvaranja novih legendi. U narednom periodu Johnson će postati pravi "rolling stone", vrlo kratko se zadržavajući u istom mjestu. Iz ovog perioda datira i vjerovatno najveća i najprepričavanija legenda o ovom virtuozu na gitari. Željan da nauči da svira toliko voljeni instrument i svoje ime upiše u istoriju muzike, Johnson je otišao na raskršće blizu Dockery plantaže, gdje je sreo ogromnog crnca koji mu je naštimovao gitaru, odsvirao par bluz numera i otišao. Taj kratak susret će obilježiti brojne generacije bluz i ne samo bluz muzičara. Većina istraživača smatra da je ova legenda nastala nešto kasnije, u doba ponovnog otkrića Johnsonovog stvaralaštva tokom ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. Cijela plejada bijelih bluzera i rokera je prihvatala zdravo za gotovo priču o prodaji duše đavolu koja je već vijekovima kolala kroz zaostavštinu Amerike, Evrope i naročito Afrike. Zanimljiv je i podatak da je upravo 1936. godine kada su nastali prvi snimci Roberta Johnsona, ova priča našla mjesto i u literaturi u djelu "Devil and Daniel Webster" pisce Stephen Vincent Beneta. Ranih tridesetih Harry Middleton je zabilježio ogroman broj priča u kojima igrači, violinisti, harmonikaši, kockari sklapaju pakt sa đavolom, što je moglo veoma uticati na stvaranje Johnsonove legende, potkrijepljene brzim napretkom u sviranju mladog bluzera. Alan Lomax ipak daje nešto drugačije viđenje ove priče. Po njegovom mišljenju ona svoje korijene ima u percepciji crnaca od strane Evropljana. Naime, zbog boje kože smatrano je da crnci svakako moraju biti djeca đavola, a tom viđenju nije pomagala činjenica da sviraju u to vrijeme bogohulnu muziku. Još jedan detalj treba razmotriti u priči o njegovom dogovoru sa đavolom. Kako je afričko folklorno nasljedstvo naročito jako u oblasti delte, nije nužno da je ova priča povezana sa hrišćanskom predstavom đavola. Mnogi upućuju na afričko božanstvo Legbu, glasnika, posrednika između svijeta ljudi i bogova, prvog koji bude prizvan u ceremonijama, a koji svoje bivstvovanje vezuje upravo za brojna spiritualna raskršća. Bilo kako bilo, legenda je opstala tokom vremena. Novi detalji su dodavani, pa je poprimila izgled stvarnog događaja. Johnsonova muzička karijera je započela na ulicama brojnih gradova SAD-a, gdje je za sitniš svirao i po nekoliko sati. Njegov tadašnji repertoar se sastojao od svega onoga što mu publika naruči, a mogućnost da brzo reprodukuje tek odslušanu melodiju je budila interesovanja kod prolaznika. Ne samo da mu se repertoar sastojao osim autorskog repertoara i od raznih obrada, već se iz tog perioda bilježi i njegovo interesovanje za folk, ali i džez. Johny Shines koji je dugo svirao sa Johnsonom pamti da je ovaj bio jako dobra, ali nadasve čudna osoba. Bio je u stanju da sa ljudima ostvari prisan kontakt, pa je zbog toga bio rado viđen gost svuda gdje je svirao. Sa druge strane Johnsonova mušičavost je redovno izlazila na površinu, pa se Shines sjeća da je nebojeno puta, Johnson u sred pjesme odlazio, ostavljajući Shinesa na milost i nemilost publike, da bi se ponovo pojavio nedjeljama kasnije. Drugi su ovakvo Johnsonovo ponašanje vezivali za činjenicu da nije htio dugo ostajati pored dobrih muzičara, a sve iz straha da ne preuzmu njegov stil sviranja. Johnsonova studijska karijera je počela 1936. godine, kada je preko skauta H. C. Piera, koji je pomogao brojnim bluzerima da nađu svoj put, stupio u kontakt sa Ernie Oertlem koji ga je odveo u studio u San Antoniu. U ovom studio će u zavisnosti od priče koju slušate snimati licem okrenut prema ćošku ili zbog tadašnjih prilično primitivnih studijskih tehnika kojima se pokušavao dobiti eho, ili zbog svoje nelagodnosti sviranja u potpuno novoj sredini. Kako god, Johnson snima 16 pjesama, od kojih neke u par tejkova. 1937. godine će snimiti po drugi put u Dallasu, što će činiti njegov kompletan opus od 29 pjesama, nekoliko od njih u dvije neznatno različite verzije. Prve stvari koje su izašle su bile „Terraplane Blues" i „Lady Fair Deal Gone Down". Upravo ova singlica koja je na svoj način postala regionalni hit sa 5000 prodatih kopija je vjerovatno jedina koju će Johnson čuti za svog života. U svojim pjesmama obrađivaće za taj period veoma širok raspon tema i motiva. Pjeva o izdaji ("Stones In My Passway", "Me And The Devil"), strahu od đavola („Hellhound on My Trail"), impotenciji ("Dead Shrimp Blues" i "Phonograph Blues"), nevjerstvu ("Terraplane Blues", "If I Had Possession Over Judgement Day", "Love in Vain")... Do danas su kao najupečatljivije ostale: "Crossroad Blues!, "Walking Blues", "Theyre Red Hot", "32-20" koje su postale kameni temeljci modernog bluza. Vjeruje se da je u poslednjoj godini svog života Johnson putovao u St. Louis i Illinois, ali i u još neke države. Do vremena njegove smrti, izdato je barem šest njegovih ploča iako se sa sigurnošću može tvrditi da je on u posjedu imao samo onu prvu, već pomenutu. U julu 1938. godine Johnson je već neko vrijeme boravio u mjestu 24 km od Greenwooda u Mississippiu. Noći je provodio svirajući u tamošnjoj plesnoj dvorani. Po odavno ustaljenoj šemi, pauze između svirki je provodio sa lokalnim damama. Zbog jedne od njih će tog kobnog avgusta dobiti bocu viskija napunjenog strihninom. Ovakav sljed događaja će 70ih potvrditi istraživač Mack McCormick koji će od ljubomornog muža dobiti priznanje o počinjenom zločinu nad Johnsonom u Greenwoodu. Strihnin je bio uobičajen pesticid u to vrijeme, te stoga lako nabavljiv. Iako je jako gorak i izuzetno otrovan, razblažen u viskiju (koji je sam po sebi bio često različitog ukusa od kafane do kafane i vrlo sumnjivog kvaliteta) mogao je proći neopaženo, a njegovo dejstvo bi se počelo primjećivati tek satima kasnije. Robert Johnson će od posledica trovanja strihninom umrijeti poslije par dana užasnih bolova. Kao i za sve priče iz njegovog života i oko ove se lome koplja, pa se istraživač Tom Graves ne slaže sa pričom o trovanju. Tačna lokacija njegovog mjesta počinka nije sa sigurnošću utvrđena do danas, pa tako postoje tri nadgorbne ploče posvećene ovoj legendi. Istraživanja sprovedena 1980ih i 1990ih godina ipak ukazuju da je njegovo tijelo položeno u neobilježeni grob na groblju baptističke crkve u Mount Zionu. Columbia Records i brojni manji donatori će 1990. godine obilježiti nadgorbnom pločom ovo mjesto.

 

www.mulj.net

ISTORIJA BLUZA (VIII)

ISTORIJA BLUZA (VII)

ISTORIJA BLUZA (VI)

ISTORIJA BLUZA (V)

ISTORIJA BLUZA (IV)

ISTORIJA BLUZA (III)

ISTORIJA BLUZA (II)

ISTORIJA BLUZA (I)

Red Baraat