mulj.net

crnogorski muzički portal

Sat11182017

Last updateSat, 18 Nov 2017 1pm

Siniša Škarica - Rock je postao glazba sa tisuću lica

skaricaS1
Siniša Škarica je dobro poznato ime. Hrvatski je producent i muzički urednik i jedan od začetnika hrvatske rok muzike. 1960-ih svirao je u VIS Magnetima i grupi Mi. Od 1974. godine radi u diskografskoj kući Jugoton (danas Croatia Records). U svoju biografiju ubilježio je i knjigu "Kad je rock bio mlad (Priča s istočne strane 1956.-1970.) objavljenu 2005. godine. Porazgovarali smo sa njim o muzici tadašnjeg i današnjeg vremena, planovima za reunion, Elvisu, digitalizaciji, pobuni.

 

Kako ste se zainteresovali za rock n roll, i možete li nam ukratko predstaviti kako je on došao na ove prostore?
Počelo je sve u najranijem djetinjstvu. Mama je bila kućanica i pjevala je po čitav dan svojim ugodnim mezzosopranom sve od „Pastira Kostje" i „Bijelog jorgovana" do tada najnovijih šlagera iz 50-ih: „Serenade Opatiji", „Ta tvoja ruka mala" ili „Samo jednom se ljubi". A onda je došao Elvis Presley i rock 'n' roll. Prve ploče sam čuo s 10, 11 godina. Imao ih je najbolji prijatelj koji ih je dobio od rodbine iz Amerike. Tako smo se zajedno zaljubili u rock, a zajedno smo nekoliko godina kasnije i osnovali prvi rock sastav u Dalmaciji: tri gitare i bubanj, po uzoru na glasovite The Shadows. Bilo je to u ljeto 1962. godine. Sastav se zvao Magneti. Zatim je 1965. došla grupa Mi. Odonda, glazba, naravno rock 'n' roll, postali su mojom misijom; baviti se time, na kraju životnim pozivom.
Razlazom s Informbiroom 1948. vrata zapadnoj glazbi bila su praktički otvorena. Cenzura je postojala samo kao dugogodišnjim odgojem formirana autocenzura. Država se nije dirala u glazbu, a bome ni glazba u državu. Sva mladenačka rebelioznost svodila se na pravo da kopiramo i izvodimo ono što su radili naši vršnjaci na Zapadu. Čisti copy-paste! Vidjeli smo Elvisa, čuli električnu gitaru Cliffa Richarda, Shadowse, dobili smo Matta Collinsa, Bijele strijele, Borisa Babarovića i Crvene koralje; pojavile su se duge kose, Beatlesi i Stonsi, a mi smo odgovorili s Grupom 220, Kameleonima, Indexima, onda Bijelim dugmetom i rockom kao biznisom; na Sex Pistolse i Clash – Pankrte, Parafe, Prljavo kazalište i Azru...

Mnoštvo bendova je sviralo 60-ih i 70-ih kroz angažnam u VIS Magnetima i grupi Mi postali ste pioniri tog zvuka kod nas. Po vašem mišljenju koja je suštinska razlika u tadašnjem slušanju i shvatanju rock n rolla u odnosu na danas?
Rock 'n' roll, kao i glazba uopće sluša se srcem. I onda i danas. Razlika je u mogućnostima. U ono pionirski doba radio je bio glavni i skoro jedini izvor. Ploče su tijekom 70-ih počele igrati sve važniju ulogu. Danas, takoreći svaki klinac preko „pametnih telefona" sluša i bira glazbu po vlastitu izboru. Osim toga različito od svojih početaka rock je postao glazba s tisuću lica.

Iako ste zapaženi u pop rock vodama, za vaše ime se veže i pojava Novog vala. Veoma bitno razdoblje u jugoslovenskoj muzici. Šta je za vas predstavljao Novi val i kako se inkorporirao svojim stavom u SFRJ?
„Novi val" je za mene i novu mladu publiku predstavljao osviještenu generaciju spremnu da pjeva i govori o sebi i vlastitim problemima, o problemima društva, i nije se pri tom zapravo susretao s ozbiljnijim preprekama. Znalo se: bratstvo i jedinstvo i Tito bile su svetinje u koje se nije diralo. Sve ostalo bilo je dopušteno. Eventaulne povrede čudoređa nisu bile ništa većim problemom nego su bile u zapadnoj diskografiji. Zabrana omota Bijelog dugmeta, stiha „...Hrist je bio kopile i jad", ili neobjavljivanje prvog albuma Sex Pistolsa zbog moguće uvrede suverena jedne kapitalističke zemlje bili su paradoksalni: potezi u kojima je komunistička država svojim rijetko uključivanim aparatom cenzure štitila osjećaje vjernika ili ikonu kapitalističkog kraljevskog poretka!
Država u rocku nije vidjela ozbiljniji problem, gotovo ga je poticala, iako bi rock rado danas - poput onih ispovijedi u biografijama političkih uznika - da je bio barem na kratko u ilegali. Nažalost rokerskih rebela, uzmite li u Hrvatskoj famoznu Šuvarovu "Bijelu knjigu" koja otkriva sve nekadašnje državne neprijatelje u kulturi i umjetnosti, uzalud ćete među njima tražiti pop ili rock glazbenike! Čak ni prvi glas osviještene generacije iz osamdesetih, neprilagođeni Branimir Štulić Johnny nije doživio tu "čast".

Vaš rad je poznat i po Jugotonu, kasnije Croatia recordsu. Po kojem principu su birane ploče koje su izdavane u ovim kućama?
Izdanja su se birala poglavito na temelju demo snimaka koji su nam stizali na razne načine. Najčešće bi izvođaći dolazili sa svojim snimkama na dogovorena slušanja. Prvu selekciju radio je urednik , ali za snimanje trebalo mu je zeleno svjetlo tzv. programske komisije u kojoj su pored programskih kolega sjedili ljudi iz prodaje, propagande, proizvodnje... Trebalo ih je uvjeriti da je vaš izbor onaj pravi. A formula za dobrog urednika je – to sam već jednom rekao zagrebačkom novinaru Dubravku Jagatiću sljedeća: "Možete diplomirati na Akademiji teoriju glazbe ili kompoziciju, možete uz to završti komparativnu ili hrvatsku književnost, istodobno biti aktivnim sudionikom pop scene svirajući i pjevajući; imati iskustva u komponiranju i/ili pisanju tekstova, imati apsolutan sluh i sa svim time u konačnici biti loš urednik, ako vam nedostaje jedna stvar: biti fan! Fan glazbe i fan proizvoda, na neki način i fan onih s kojima surađuješ, odnosno koje urednički vodiš. No tu smo već na skliskom terenu. Ako je biti fan pola uspjeha, dobra komunikacija s umjetnikom je druga polovina."

Digitalizacija i internet najviše su pogodili muzičku industriju. Kako je to uticalo na vaš rad u Croatia recordsu?
Nova djeca praktički ne znaju što je vinilna ploča, a iskreno ni moja vlastita, okružena tisućama njih, nemaju interesa, ni vremena za analognom glazbom pored svih tih smart phonea na kojima klinci mogu sve: i snimati vlastitu muziku i skidati sve živo što je već snimljeno. To se zove potpuna demokratizacija glazbe i, na neki način, ne preostaje nam ništa drugo nego da priznamo poraz pred napretkom. Ako se to može tako nazvati? Ali, mene ta promjena ne samo da nije obeshrabrila već me potaknula da intezivnije istražujem naš analogni arhiv i sve ono što mi se čini kulturološki vrijednim zadnjih 20 godina intezivno pokušavam prebaciti na nove formate i tako spasiti od zaborava.

Vinil se još krajem prošle godine vratio na velika vrata. Ove godine očekuje se njegov još veći bum. Da li se rock krug polako zatvara i vraća se na svoje početke?
Lijepo je to čuti, iako po mom mišljenju, ipak samo za odabrane.

Da li imate vremena da pratite nove bendove, i ko vas od njih posebno zanima?
Od mog otkrivanja tragova prošlosti i ne stignem previše slušati nove, ali sviđaju mi se Arcade Fire, Wilco, Black Keys...

Da li mislite da osim pionira ovog zvuka, postoje bendovi koji su mainstream u pravom smislu te riječi?
Pa čujte, mainstream je jedan Bruce Springsteen kojeg je tamo 1974. glazbeni kritičar Jon Landau vidio ka „budućnost rock 'n' rolla". Sve u početku rebeliozno i izvan struje po prirodi stvari postaje mainstream.

Dolazite iz Šibenika. Reklo bi se da svaka regija u bivšoj Jugoslaviji ima svoj podžanr koji je osoben. Za Šibenik se veže legenda jugoslovenskog pop roka Mišo Kovač sa najviše prodatih nosača zvuka? Recite nam tajnu tog njegovog uspjeha. Svjedok sam da dosta ljudi kaže da i pored toga što ne pjeva sjajno Mišo ima „to nešto".
Prije svega Mišo je odličan pjevač, posebnog timbra. Poslušajte „Ostala si uvijek ista". Njegov prvi urednik, maestro Pero Gotovac (upravo je 12. veljače proslavio 90. rođendan!) napisat će na poleđini Mišinog prvog singla „Ne mogu prestati da te volim": "...glas pomalo opor, djelomično i sirov, nosi u sebi specifičan šarm i unutrašnju ekspanziju. Unatoč toga što je pjevač mjestimice pod stranim utjecajima, Jugoton je vjerujući u skrivene mogućnosti ovog nadarenog i temperamentnog mladića, odlučio da svojim slušačima predstavi Mišu Kovača u svojoj seriji: "Prva ploča"...". Bilo je to 1964. a ja sam prije koju godinu za Porin o Miši napisao: „Mišo je bio bogomdan: crnomanjast, zgodan i mačo, što spremno, nedotjerano i vikački, napada visoke note. (Za narode među kojima se velika većina još do jučer dovikivala s brega na breg, s brda na brdo, s jedne obale na drugu ili s oranice na oranicu, valjda se to činilo važnom sastavnicom zvuka kojeg su htjeli slušati!). U tržišnoj utakmici s takvim Kovačem, Šerfezijev meki i uglađeni bariton nije imao nikakva izgleda, kao što ga svojedobno u konačnici ni crooner Pat Boone nije imao pored vulkanskog Elvisa. Osim toga, događalo se to u trenutku pojave nabildanih i naglašeno emotivnih glasova, ere koju je započeo "velški tigar", Tom Jones, a čiju je iznimno sugestivnu inačicu kod nas predstavljao i temperamentni Šibenčanin.

I dalje ste aktivni sa bendom. Kako današnja publika regauje na vas?
Bend se upravo sprema proslaviti 50 godina od svog prvog velikog nastupa u Zagrebu: 9. travnja 1967. Tadašnje Kino Zagreb bilo je na nedjeljnoj matineji toga dana prepuno i demolirano! Nadam se da će i povratnički koncerti biti prepuni i....

Hvala za intervju!
Hvala Vama na strpljivosti!

Razgovarao: ĐorđepunX

Morrissey