mulj.net

crnogorski muzički portal

Wed11222017

Last updateTue, 21 Nov 2017 7pm

Train to Busan

train150117
Južna Koreja se već izvjesno vrijeme povezuje sa kvalitetnim i zanimljivim filmskim ostvarenjima. Među onim što se proizvodi u toj zemlji, horor je nekako najprijemčiviji nama bledolikima. Cijeli njihov svijet i kultura su većini strani, pa se izgleda horor lijepo inkorporirao u sve to. Možda je upravo i zbog toga taj dio Azije jedan od najboljih horormejkera poslednjih decenija. Ringu, Ju-on, Odishon, Gin gwai... eto samo nekih naslova.
Train to Busan Yeon Sang-hoa se razlikuje od većine njih o tome što uzima jedan toliko klišeiziran predložak, klasično američki i stavlja ga u jedan običan korejski dan sa sve biznismenima, menadžerima, očevima,majkama, sportistima i penzionerima. Željeznica, žila kucavica ove zemlje postaje njen pakao, a voz poput onog u filmu režiserovog zemljaka Bong Joon-hoa u Snowpierceru vozi naše protagonisteiz ničega,najvjerovatnije u ništa. A u međuvremenu, malo grickanja nije naodmet.
Koreja je u cijeloj ovoj priči samo još jedna zemlja koja seuhvatila u globalnu pomamu za neživima kako bi ih nazvao Ticijano Sklavi. Globalna histerija koju u poslednje vrijeme uveliko biva nadograđena serijalom Walking Dead morala se unovčiti. Ono što ovdje uspjeva za razliku od ove, sada već prenaporne serije je osvrt na međuljudske odnose u neljudskom svijetu. Čak ni, u dosta momenata, loša gluma ne uspijeva to da pokvari.
Train to Busan je u stvari, kad se malo pogleda mješavina pomenute serije, pomenutog Snowpiercera i filmova kakvi su WorldWar Z, ili recimo 28 Days Later.

Režiser i scenarista Yeon Sang-ho do sada se bavio uglavnom animiranim filmovima. Njegovo prethodno režisersko ostvarenje „Seoul Station" je u stvari direktni predak „Voza za Busan".

Nemojte u ovom ostvarenju očekivati scenario za peticu. Priča je tu da bi dala kostur za ono što se dešava po vagonima ovog voza. Režiser vjerovatno osjeća da ovdje ne može donijeti puno novog, pa se fokusira na akcione scene i odnose između par glavnih aktera. Ništa više i ništa manje. Upravo su likovi nešto što vas veže i drži na ivici sjedišta. Gejmoftronovski se do kraja pitate ko je sljedeći za večeru i koji je smisao gubljenja određenog lika ili preživljavanje drugo g . Pa , i nema ih. Ali, to je život. Ili, bolje rečeno smrt.

Griješili bi kada ne bi rekli da film ima i taj podtekst vezan za tehnološko doba u kom bitišemo. Otuđenje, manjak i slab kvalitet komunikacije među bližnjima, licemjerje, nedostatak empatije... Dodajte na spisak nešto, ne možete pogriješiti. Film je ujedno i svojevrsna klasna alegorija, no to je režiser sve već načeo u svom animiranom pretku „Voza za Busan".
Zanimljiv kontrast režiser nam daje, kada nas na kratko izvede iz klaustrofobične i ubrzane atmosfere vagona. Taman kada uhvatite dah i pomislite (baš kao i akteri) da će sad sve ići laganije, muke tek počinju, a rješenja kojima nas Sang - ho Yeon izlaže su vrlo često odlična i što je najbolje za ovaj izlizani žanr prilično originalna. Odahnućete tek kada se ponovo ukrcate u voz i krenete ka novoj stanici. Iako debituje u stolici režisera dugometražnog igranog filma, Sanh-ho se vrlo dobro snalazi. Neće ovo biti nezanimljivo štivo ni onima koji prate zombi evoluciju od Romera na ovamo. U okvirima Južne Koreje, „Train to Busan" je prvi zombi blokbaster. Nije ni to malo. Eto nastavka – sigurno.

gd

Morrissey