mulj.net

crnogorski muzički portal

Thu06222017

Last updateThu, 22 Jun 2017 8am

Captain Fantastic

captainf
Sve porodice sa filmskog platna su u najmanju ruku čudne. To je ono što zahtjeva priča i dinamika filma. U stotinjak minuta teško je ispričati porodičnu istoriju i donijeti sve karaktere na tacni gledaocu. Naravno, to često nije problem sa familijama u formaciji 2+1 ili omiljenim američkim varijantama 2+2, ali kada se na platnu pojavi familija Cash (6+2+ ostala mnogobrojna rodbina) situacija se baš zakomplikuje.

Srećom ili umijećem, Mat Ross početnik iza kamere (do sada snimio samo jedan dugometražni film 28 Rooms Hotel) uspijeva da kompletnu porodicu, njihove nade i strahove nacrta baš kako treba, sa svim prednostima i falinkama. Iako im daje ovo višeznačenjsko prezime, Cashovi su porodica koja živa u šumi sa sopstvenim sistemom za navodnjavanje, hrane se od onog što ulove, ne poznaju moderne tehnologije, gluten free taktike, spremni su kao SWAT tim i uveče čitaju kvantnu fiziku, Dostojevskog i Čomskog prije nego odrade džem sešn na gitarama i tarabukama i odu na spavanje. Cash klinci, sretni u svojoj izolaciji, ulaze u svijet odrasli ljudi hvatajući divljeg jelena.

Upravo tom scenom i riječima „The Boy is Dead!" Vigo Mortensen i njegovih šest potomaka nas uvode u svoj svijet antikonzumerizma, Henry Toreaua, Noama Chomskog, Mao Ce Dunga, Lava Trockog, ali i nespretno i neusklađeno kao ostatak njihovog prethodnog života i Losanđeleskog kvinteta Guns N Roses. Do kojih granica porodica Cash ide u svom wi-fi free, burger & cola free, fashion & design free svijetu sažeto je u jednoj rečenici njihovog oca prilikom uključenja u autoput ka civilizaciji: „Right now this is your first real test. Remember your training".

A šta je to što ovu skupinu divnih čudaka stavlja na sjedišta autobusa po imenu Stiv i upućuje ka izbetoniranim djelovima SAD-a. Naravno, smrt drugog roditelja – majke koja je usljed gubljenja prouzrokovanog svojim bipolarnim poremećajem odlučila jednim rezom prekratiti sve.

Upravo je to ono što je scenarista i režiser Ross čekao da razvije puni potencijal svojih karaktera i priče koja ih veže. Prije svih Mortensena, pa potom i genijalno odabrane glumačke ekipe klinaca. Sličnu disfunkcionalnost vidjeli smo prije desetak godina u filmu „Little Miss Sunshine" koji je takođe debitovao na Sundance-u). Sličan porodični roadmovie, sličan osjećaj, sličan koncept crne komedije koja će vas i nasmijati i rastužiti... Nerijetko u istoj sceni.

Sreća je što je režiser odlučio igrati na teži naćin, pa je sudar dva svijeta, prirodnjaštva Cashovih i urbanizovane Amerike predstavio sa najmanjim brojem klišea. Izlizane scene u kojima se naši „divljaci" čude i gade modernom Amerikom svedene su na minimum taman onoliko koliko je potrebno da se dočara njihovo samotnjaštvo i otcijepljenost od ostatka svijeta. Ross od samog uvođenja Cashovih u betonsku džunglu SAD-a, iako očigledno na njihovoj strani, ne može a da ne da komentar na tu samosvjesnu izolaciju. Sumira ga riječima osamnaestogodišnjaka, najstarijeg od klinaca Cash: „Unless it comes out of a book I don't know anything!" To je ujedno i tačka u kojoj se lomi film i kreće ka završetku, najlošijem dijelu ovog putovanja. No, kako će se pokazati, valjda i neminovnom.

I dok bi se većina režisera zamorila i pogubila na svom putu ka kraju filma vješto se sudarajući sa blokovima zanimljivih i na momente briljantnih dijaloga, Ross valjda poučen režiserskim neiskustvom uspijeva dovući ovaj autobus do poslednje stanice. I preći koji metar dalje. No, upravo tu se njemu dešava taj pad. Nakon sat i nešto lude vožnje, zakočio je pod ručnom i naredio svima da izađu. Koliko god ste očekivali neku ludost ostavljenu za finale, desio se... život. Ili administracija. Haos i sistem su se sreli i živjeli sretno do kraja života.

gd

Danzig