mulj.net

crnogorski muzički portal

Wed11222017

Last updateTue, 21 Nov 2017 7pm

Osvrt na bezvremenski „The Tenant“

Locataire
Urađen kao dio trilogije ( Repulsion,Rosemary's baby) film Roman Polanskog The Tenant, urađen je kroz nihilističku, gotovo kafkijansku viziju. Polanski, između ostalog, dokumentuje užasavajuću činjenicu da se u modernoj komunikaciji granice privatnosti suviše lako prelaze.



Glavni lik Trelkovsky (Polanski) se useljava u hladnu, bezličnu zgradu gdje se njegov stan može shvatiti kao mikrokosmos društva. Od prvog kadra, Polanski tom stanupripisuje svemoć čime se naglašava paradoks filma : od stanara se zahtijeva tišina, ali svi pažljivo i uporno slušaju, zahtijevaju prava privatnosti, ali konstantno prate jedni druge, da bi se uvjerili da se ta prava poštuju.Oni praktikuju ono čemu se u teoriji protive. Bivša stanarka nije živjela po „ pravilima" koji susjedi nameću, završava tragično – baca se kroz prozor i nakon par nedelja umire u agoniji, u bolničkoj postelji.

Nesposobnost verbalne komunikacije se provlači kroz film, kada Trelkovsky upozna Stelu (Isabelle Adjani) u toku posjete bivšoj stanarki. On ne uspijeva reći da je novi stanar i u tom duhu se njihov odnos i nastavlja, riječi ostaju zarobljene u pozadini priče. Istinska komunikacija se prekida nametnutim okolnostima ili egoističkim ispadima.

Dok oslikava truljenje u procesu komunikacije, Polanski prikazuje i izopačenost identiteta u modernom društvu. Trelkovsky se vremenom transformiše u bivšu stanarku. Susjedi i radnici iz obližnjeg kafića mu konstantno govore šta treba da radi, koje cigare da puši itd. Neprimjetno,polako, ali sigurno on posustaje i prihvata date instrukcije.

Kroz taj proces on mijenja percepciju sopstvenog identiteta. Na ovaj način Polanski aludira na moć društva u oblikovanju individue, u rušenju svake jedinstvenosti. Jako bitna činjenica je Trelkovsky Poljak okružen Francuzima, što doprinosi osjećaju otuđenosti i nepripadanja. Vrhunac njegove depersonalizacije manifestuje se kroz oblačenje u žensku odjeću, nošenje perike itd. Pada pod pritiskom, i kao u hipnozi ili snu, on postaje bivša stanarka. U njemu se dešava konflikt i nameće se pitanje- kome pokušava dokazati ko je on zapravo, sebi ili drugim ljudima ?

Klaustrofobija i izolacija dovode do osjećaja praznine i apsolutne konfuzije unutar njegovog uma, što se oblikuje esencijalnom rečenicom u filmu- " Koje pravo ima moja glava da sebe nazove- ja". Film se može okarakterisati kao mračna socijalna satira, djelimično autobiografska refleksija, dekonstrukcija suštinskih problema modernog doba.

Ovaj izvanredni film obavezan je za sve ljubitelje psihološkog trilera jer kroz posve zanimljivu alegoriju ukazuje na degradaciju, hipokriziju društva i pojedinaca, na moralno posrnuće, robotizovanost i empatiju i sve ostalo čime smo okruženi, protiv čega se možemo boriti ako se držimo (samo) svjesti sopstvene individualnosti.

Željko Popović

Morrissey