mulj.net

crnogorski muzički portal

Tue09192017

Last updateTue, 19 Sep 2017 2pm

Retrospektive: Sidney Lumet (III dio)

prince-of-the-city
PRINCE OF THE CITY (1981)

Nakon ogromnog uspjeha sa filmovima „Dog Day Afternoon", „Network" i „Equus" iz Lumetove mašinerije izlazi mjuzikl „The Wiz", a zatim jedva primjetni „Just Tell Me What You Want".

Nakon četvorogodišnjeg posta u njegove ruke dolazi istinita priča o korumpiranom policajcu koji traži izbavljenje, autobiografija njujorškog detektiva Roberta Leuccia, kroz koju prolazi gomila američkih političara, pa i danas sveprisutni Rudolf Giulliani. Jay Preston Allen („Marnie", „Cabaret", a koja je sa Lumetom radila na „Just Tell Me What You Want") je kao idealnog partnera za ovu insajdersku sagu vidjela upravo Lumeta. Sa druge strane Lumet je očajnički želio da ekranizuje Leuccievu knjigu. Nakon što je Brian De Palma otpao i karte se otvorile, njih dvoje su krenuli u pisanje scenarija, koji će se pretvoriti u jednu od najpotresnijih policijskih priča. Tret Williams („The Hair", „1941", „Once Upon A Time In America") je u ovom ostvarenju prikazao put detektiva Ciella (Leuccia) od nadmenog, korumpiranog detektiva, preko čovjeka koji pronalazi davno zaboravljene ideale do insajdera i zaštićenog svjedoka. Sagleda li se ovaj lik iz Lumetove perspektive, možemo vidjeti i jednog drugog čovjeka. Manipulatora, koji je mislio kontrolisati stvari u jednoj situaciji koja je bila mnogo veća od njega samog i svijeta kojem je pripadao. Njegov pad je neminovnost. On je stvorio priču koja će ga ogoljeti do koske i gotovo potpuno uništiti. Pakao kroz koji Williamsov lik prolazi je toliko upečatljiv da je gotovo epska scena u kojoj se u nešto više od minute njemu predstavi i kroz život prođe veliki broj advokata koji će svoju karijeru izgraditi upravo na njegovom slučaju.
Besmislenost cijelog njegovog života i iskupljenja Lumet je majstorski uklopio za jednim stolom u jednoj sobi punoj Ciellovog očaja. Đavo leži u detaljima kažu stari, a izgleda i Lumet sa njim. Majstorski se plavetnilo neba prvi put ukazuje gledaocu u ovom filmu upravo u sceni kada oronuli detektiv razmišlja o okončanju svog života. Ovim filmom će se režiser često hvalisati kao najstilizovanijim filmom svog opusa. Njegovo mišljenje na ovu temu, ostalo je zabilježeno, dijelio je Akira Kurosava. Gotovo legendarna je priča o 135 lokacija na kojima će se ovaj film snimati u rekordnih 52 dana. Dvije ili tri dnevno.

THE VERDICT (1982)

Iako je „The Verdict" u svim knjigama uveden kao courtroom drama, možda bi bilo opreznije izmjestiti je u neka polja koja obuhvataju lične drame, jer ovaj film to i jeste. Iako se sve vrti oko slučaja obeštećenja na kojem radi glavni akter Frank Galvin (Paul Newman), prava drama se odvija u njemu samom. Lični vid izbavljenja. Od prvog kadra u kome Newman u svitanje igra fliper i cibri pivo (zagarantovano ne prvo toga jutra) u lokalnom bircuzu govori dosta o njegovom životu. Onom istom koji će vjerovatno nastaviti da se odvija i poslije njegovog iskupljenja. Teško da se ova uloga može protumačiti drugačije nego kao borba jednog alkoholičara za makar malo smisla u svom danu, a da taj smisao nije nađen na dnu čaše. I zaista, promjena je vidna. Od bezvoljnog pijanice koji se vuče od slučaja do slučaja uzimajući siću da pregura sledeći dan u društvu svog najboljeg prijatelja – alkohola, postaje hard–core pijanica. Ali pijanica sa zadatkom. Zanimljivo je da se kroz film ne otkirva gotovo ništa o pozadini Newmanovog lika, ali između redova i još više njegovim postupcima i reakcijama, režiser nas majstorski uvodi u njegov svijet. Newmanova gluma, izmještena u stranu iz njegovog sigurnog ambijenta hladnih tipova koje je godinama tumačio je gotovo besprekorna. Naravno, nagrađena statuom američke akademije, dok je ova još imala nekog kredibiliteta. Izuzetna upotreba karavađijanskog chiarroscura od strane Andrzej Bartkowiaka je vjerovatno najbolji mogući izbor koji je režiser u saradnji sa majstorom fotografije mogao odabrati za ovaj film. Korišćenje tamne gama boje asocira upravo na onaj period života u kome se nalazi glavni protagonista. Malo prisustvo svijetla pak govori o njegovim pokušajima izbavljenja.

MORNING AFTER (1986)

"Morning After" je jedan od najlošijih filmova iz Lumetove kolekcije. Dijelom je to zasluga holivudskih producenata (za koje Lumet ipak kaže da nijesu SVI idioti), pa je film prilagođavan ukusu publike do određene mjere. No, i da nije bilo toga, on bi se vjerovatno nalazio na istom mjestu. Od dna na kojem se nalaze ostvarenja poput "Guilty As Sin", "The Wiz" ili "Stranger Among Us", ovaj film dijeli tek nekoliko zanimljivih momenata i dijaloga. Iako se režiserova žanrovska poigravanja ne mogu opravdati njegovim riječima da je pokušao napraviti melodramu (što je donekle i uspio), toliko prisutan hičkokovski saspens uvodi potpuno drugačije čitanje konačnog proizvoda.
U filmu u kojem propala glumica, ali uspješna alkoholičarka (Jane Fonda) i policajac u pokušaju sa željom da popravi nepopravljivo (Jeff Bridges) jednako pokušavaju da ostanu zajedno koliko i da riješe ubistvo oko kojeg se sve okreće, izgleda da je režiser sve bacio na jednu kartu. Koncentrisao je svo svoje umijeće na glavnu aktresu. Sam priznajući u jednom intervjuu oduševljenje, ako ne i zaljubljenost, podsvjesno je možda otkrio neuspjeh ovog filma iz 1986. godine.
Iako je Fonda tek na momente blistala, u ostatku filma pretjerivala i prenaglašavala scene, Lumetova dirigentska palica je uspjela da joj donese nominaciju za Oskara. Tu je i još jedan soundtrack koji će vrlo lako odnijeti titulu najkatastrofalnijeg. Krunisan je sterilnim popom Robert Palmera i astro fankom Earonsa. Svim gledaocima će osim muzike u pamćenju sigurno ostati pejzaži Los Angelesa. I danas se kritičari prepucavaju oko ovih pastorala pustih ulica, skladišta i mirnih, gotovo beživotnih, krajolika jednog od najbržih gradova svijeta. Inače, jedini njegov film sniman u Holivudu.

Q & A (1990)

Najbolje od sebe u devedesetim godinama prošlog vijeka, Lumet je dao na samom početku dekade. Q & A je najbolji film od tada do samog kraja njegove karijere. To će poremetiti tek njegov poslednji uradak. Po sopstvenom priznanju ovo je jedan od filmova u koje se unio „svim svojim bićem". Iako se sa sličnim scenariom već sretao prilikom rada na filmovima „Serpico" i "Prince of the City", kasnije i na „Night Falls On Manhattan", Lumet, iako na momente skrene u klišee, uspijeva još jednom da iznese priču o korumpiranim policajcima i advokatima, gangsterima sa moralnim kodom i golobradom advokatu željnom ispravljanja svijeta. Malo nepotrebne romanse ovaj film zamalo dovodi sa one strane (ne)ukusa, ali jednako kao što Armand Assante uspijeva da svoj lik narko bosa latinoameričkih korijena nijansira pozitivno (ipak s obzirom na kliše i nijansa je bitna, te stoga kapa dolje), Lumet održava film sasvim dovoljno „iznad vode". Mike Brennan (Nick Nolte) i Al Reilly (Timothy Hutton) su pokretačka snaga filma. Ne toliko ulogama, koliko fuzijom koja se stvara između njihovih likova. Nolte, takođe zamalo uhvaćen u kliše, se snalazi mnogo bolje, od Huttona, kojem, priznali to neki ili ne, manjka dobrih uloga još od „Ordinary People".
Q & A, međutim, treba čitati na jednom drugom nivou. Kako u životu podzemlja, tako i na filmu, lik Nolteovog kralja ulice je sa potpunim pravom bačen u prvi plan. Iza njega stoje kancelarijski moljci koji čekaju svoju priliku za penjanje uz stepenice moći. Negdje pri vrhu ovog kancelarijskog svijeta je i Kevin Quinn, šef odjeljenja za ubistva, u potrazi za značajnijom pozicijom. Upravo ovdje leži pravi sukob. Q(uinn) & A(l) (onako kako se oslovljavaju u filmu). Ono što je Lumet nažalost samo zagrebao i što se možda očekivalo od njega u nekom sledećem filmu je upravo ono što se izdešavalo u nekoliko poslednjih kadrova. Zataškavanje, plivanje niz struju i pobjeda sistema.

BEFORE THE DEVIL KNOWS YOURE DEAD (2007)

Karijeru je započeo omažom ljudskim vrlinama, a zatvorio pričom o onom najgorem u čovjeku. Tragedija ljudskog roda svedena na sudbinu dvije generacije istih gena je film koji je uspio uokviriti obimnu karijeru Sidneya Lumeta na način na koji to niko nije očekivao od režisera u devetoj deceniji života. Naročito nakon seta osrednjih filmova koji su i pored svojih dobrih strana mnogima uspjeli predstaviti ovog reditelja kao bivšeg.
„May you be in heaven half an hour before the devil knows you're dead!" – kažu Irci, a Lumet svojom labudovom pjesmom sebi pokušava ugrabiti koji minut više u raju, dok u isto vrijeme gledaocu pokazuje da su akteri istoimenog filma odavno poznati gospodinu Rogonji. Grčka tragedija na njujorški način. Sinovi (Hoffman i Hawke) odlučuju opljačkati radnju svojih roditelja. Iza ovakvog plana, ne postoji neka dublja porodična priča, već osnovni porivi – pohlepa, zavist... Od samog početka jasno je da je sve krenulo naopako, jer je pakleni plan braće, doveo do ubistva njihove majke, kojem se Lumet vraća više puta, kroz vizure različitih aktera. Razvoj i razješenje priče je klasično Lumetovsko. Ono isto na koje smo toliko puta „pali".

dl

Melvins