mulj.net

crnogorski muzički portal

Mon10162017

Last updateSun, 15 Oct 2017 4pm

Istorija omota ploča: Tabula rasa (1930-1940)

ploce190917Prodavnice ploča su danas rijetkost! Mislili ste možda da je u "zlatnim vremenima" one zemlje bilo drugačije. U Zagrebu, Beogradu, Ljubljani vjerovatno jeste, u našim malim mjestima svakako nije. Prodavnice ploča, i muzike uopšte, su bile - nepostojeće. U stvari one su se zvale prodavnicama mješovite robe ili prodavnicama bijele tehnike. Tako ne čudi što su se nosači zvuka nabavljali u Robnoj kući, Elektronu, Gorenjevom salonu, Tesli... Naravno pričamo o Jugoslaviji šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Devedesetih u državnim prodavnicama svakako nije bilo nabavljivo ono što bi ste rado čuli, a rijetki privatnici... eh privatnici.

 Zanimljivo je da su ove male sredine, nesvjesno doslovce prekopirale situaciju sa „prljavog Zapada". Doduše tridesetak godina kasnije. Naime, i tamo su prodavnice muzike tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka bile još uvijek u lijepim maštanjima rijetkih strastvenih zaljubljenika, pa su ploče koje su im značile sve, mogli kupiti u radnjama, pogodićete, bijele tehnike! Da stvar bude nešto lakša, one su se uvijek nalazile blizu mjesta određenih za prodaju gramofona, tada jedinih kućnih uređaja za reprodukciju zvuka. Prodavci su malim reklamama na samom mjestu gdje su se nalazili vinili pokušavali da namame mušterije.

Dodatan problem svemu, iako to tadašnja muzička industrija nije posmatrala tako, je bio neugledan izgled ovih izdanja/singlica. Singlice su najčešće pakovane u braonkasti nešto deblji papir. Ni „albumi" nijesu bili prijemčiviji. Sam naziv „album" nastao je kada su se singlice počele pakovati u više spojenih omota, najčešće tri ili četiri. Tako se dobijala neka forma koja je podsjećala na album sa porodičnimn fotografijama. Po SAD-u su ih zbog svoje vizuelne odbojnosti u branši zvali nadgrobnim spomenicima. Tako monolitni, albumi su stajali na policama prodavnica i razlikovali se samo po uvezima drugačijih boja i natpisima sa crnim, zlatnim ili srebrnim slovima. Šta ste kupovali... To je bilo dobro pitanje.
Omot albuma jednostavno nije postojao. Ništa nije sugerisalo kupcu o kakvoj se muzici na nekoj ploči radi. Površina od 31.43 x 31.43 centimetra je i bukvalno bila tabula raza koja je čekala nekog da joj udahne život.

 35

Samo je najveća američka fabrika ploča tridesetih godina prošlog vijeka, RCA Victor imala dovoljno vizije i bila voljna da uloži kakav takav trud i 1939. godine omogući neprovjerenom mladom dizajneru da ostvari svoj mali eksperiment. Od tog prvog covera (kakve ih danas znamo) do danas svijet „muzičkih slika" razvijao se nevjerovatnom kreativnošću i neslućenim pravcima.

Alex Steinweiss, pomenuti otac omota albuma, je uletio u svijet muzike bez prethodnog grafičkog iskustva u ovoj industriji. Te 1939. godine unajmljen je da dizajnira promotivne i reklamne postere za mladu etiketu u Bridgeportu u Connecticutu koju je upravo kupila Columbia Broadcasting System (CBS). Columbia Records je bila dijete Ted Wallersteina, bivšeg izvršnog direktora RCA Victora, koji je ubijedio predsjednika CBS-a William Paleya da investira 80.000$ u biznis pravljenja i prodaje ploča. Uzgred budi rečeno, investicija je povraćena za godinu dana.

Iz usta Alexa Steinweissa, čovjeka koji je pokrenuo ovu specifičnu muzičku revoluciju, cijela priča izgledala je otprilike ovako: "Imao sam ideju da je način na koji su prodavali albume – smiješan. Bile su to ploče od šelaka i bile su sastavljane u albume od četiri pet komada, kako bi se simfonija odslušala u cjelosti. Omoti su bili braon, zelenkastog ili zelenog papira. Rekao sam im: 'Ko će dođavola kupovati ove stvari? Ne postoji draž. Ni atraktivnost'. Rekao sam im da bih volio dizajnirati omote. Odgovor izdavača je bio: 'Onda moramo kupiti štamparske ploče i početi štampati, a to uvećava troškove'.

first-album-cover- Postao sam veoma dobar prijatelj sa potpredsjednikom firme, zaduženim za prodaju. On je vidio vrijednost onoga što sam radio, ali grad u kome sam radio je bio poznat samo po pravljenju pištolja, metaka, matica i šarafa. Nije bilo tipografa. Nije bilo fotokopira. Radio je graver, ali samo u crno bijeloj tehnici i nije znao šta da radi sa bojom (a procesna boja nije postojala). Morao sam učiti gravera šta da radi – bio je to zaista veliki trud. Naravno, Columbia se kolebala, ali su vidjeli nešto u svemu tome. Prekretnica je bio jedan album sa Bramsovom simfonijom čija je prodaja porasla za 800% onog momenta kada je materijal dobio dizajnirani omot. To je bilo dovoljno da ih sve ubijedi".

Treba li pominjati da se ubrzo ideja o omotima usvojila u cijelom muzičkom svijetu. Ljudi su konačno mogli da steknu ideju o onome što kupuju, iako budimo realni, često to nije bilo ono što su očekivali.

dl

 

Ville & Barnett