mulj.net

crnogorski muzički portal

Tue10172017

Last updateTue, 17 Oct 2017 7am

OST Crni Bombarder - Svečane bele košulje

anicadobra1
Crni bombarder

Tamna i sjajno pogođena distopija Darka Bajića došla je, kako to najčešće s ispravnim dijagnozama biva, taman toliko prekasno da na nju budeš bar malo ljut. Ta košmarna priča o predizbornom vremenu u jednoj raspačanoj, dezorijentiranoj, orvelovskoj policijskoj državi koja, međutim, još uvijek ima svoje podzemlje, još uvijek ima volju i razlog za otpor svoju je premijeru imala negdje u ljeto devedeset i druge godine, u jednoj još žalosnijoj, nažalost stvarnoj zemlji, koja se još uvijek odazivala na ime one u kojoj sam rođen; na papiru je samo onaj akronim na početku bio drukčiji. U stvarnosti bilo je drugačije sve: gradovi su odavno izgorjeli, mostovi legli u rijeke pravde, samo se pepeo nekako suviše uporno odbijao hladiti. Ona nada od tolikih polagana ako već ne u bratstvo i jedinstvo, a onda u gradove, umjetnost, rokenrol, u ljude, onaj otpor iznutra bio je šaptom pao, crni su se bombarderi slomili pod pritiskom političkog i muzičkog kiča, uspeli se na nebo i postali suviše stvarni.

Sredinom i krajem devedesetih taj sam film gledao 3-4 puta - moglo ga se u kvartovskoj videoteci dobiti 'ispod pulta' - nedovoljno još svjestan koliko će ta prilično stereotipna parabola postati na jedan specifičan način moja. Taj odmetnuti radijski DJ, još uvijek mladi Bjelogrlić, Bolji život Bombarder, ima taj problem sa crnim rupama, problem s vlastitim vremenom, noćima. Njegovim riječima: znaš, crne rupe nastaju kada se um ubrza do beskonačnosti, ali u negativnom smislu. Tako da u njima nema ničega. Nema prostora, vremena, nema drugih ljudi, nema čak ni tebe. U crnim rupama možeš lepo da se zezaš, lebdiš iznad zemlje, slušaš rok'n'roll, dozivaš kišu ili mazneš neku lepu ribu. Samo je bezveze kad se probudiš.

Tih sam se rupa kasnije nagledao, nagledao sam se praznine nakon buđenja, zaboravio sam toliko noći da bi ih se moglo sve skupa sabiti u jednu jesen, možda bolje u jednu zimu; prestao sam biti na 'ti' s dijelom vlastitog vremena, koje je onda prestalo biti moje. Nikad mi nije ozbiljno palo napamet da te praznine dokumentiram, kao Bombarder, jer bi to bio nasilan čin protiv njihove biti, protiv konačne ljudske biti, a to je ta da ih na kraju nema. Ali ima svačeg u međuvremenu, u svakom slučaju onoga što je vrijedno pamtiti, vrijedno opet i opet ponavljati, nečeg što rupe, barem privremeno, ne gutaju.

Ima jedan takav komadić i na saundtreku ovog filma. Potpisuju ga Električni orgazam, Lepi Vlada i Anica Dobra, koja je i otpjevala većinu stvari, kako priliči njenom liku, naslovnoj ženskoj; nadobudnoj frontmenki garage-rock sastava istog imena kao i mali-veliki Tišmin bend. Pjevali su i svirali na toj kazeti - kao tih godinama po beogradskim trgovima i ulicama, glasno i lijepo ali je malo tko htio čuti - i Milan i Cane. Ipak, stvar koja je za mene postala zvučna slika tog filma i cijele te priče o rupama ovaj je mračni standard koji se kasnije, u Giletovoj izvedbi, pojavio i na jednoj ploči Orgazma.

Ta skica za portret Beograda devedesetih kao da je bila zametak scenarija za jedan nešto kasniji film, Geto - Tajni život grada, točnije onu naraciju u offu iz usta Gorana Čavajde - Čavketa, bubnjara Orgazma i u to vrijeme Partibrejkersa koji će, sa svime za što je cijela ta scena živjela, riknuti odmah nakon. Ne znam zašto, ali ovu pjesmu uvijek sam shvaćao kao tužaljku za jednim gradom kojeg sam poznavao samo posredno, gradom koji je živio i umro prije mog vremena; gradom VD-a i Milana i Pečara i Megi i Sonje Savić i šta ja znam koga, onih koje je svo to sranje, manje-više uz njihov pristanak, i fizički zbrisalo; nekim unutarnjim, obrnutim metkom. Za gradom koji više ne postoji, osim možda u svim tim individualnim i kolektivnim rupama. Neka je čudna ironija htjela da se ovaj saundtrek pojavi na turbo-folk etiketi Zabava miliona, jednom od najhrđavijih čavala zakucanih u lijes rokenrola u Srbiji. I čuje se smeh i čuje se plač / i vidi se Beč i vidi se Drač...



Marko Pogačar
booksa.hr

preuzeto uz blagoslov autora i sajta

Ville & Barnett