mulj.net

crnogorski muzički portal

Sun08202017

Last updateSat, 19 Aug 2017 6pm

Majke - Krvarim od dosade

majkekrvarim
Zvuk košnice

Grad: moralni zakon u meni i zvjezdano nebo nada mnom. Iako je taj moral prljav, a zvijezde ne vidim. Umjesto njih blješte reflektori, farovi automobila, ulična svjetla; milijuni vati u živim žaruljama, oči mačaka pod kontejnerima, oči pacova na granici između njegovog gore i dolje. Grad je svaki od svoja tri sloja: svoje nebo, svoja sredina, svoje podzemlje. Posebno podzemlje, jer se samo u njemu ispravno ogleda nebo; sve druge slike neba su lažne.

Grad asfalt, proizvođač i akumulator ljudskog izmeta i ljudskih govana, grad koji govori: moj si. I jesam njegov. Ne podnosim sela, ne podnosim gradiće i mjesta; Slunj i Sinj su moj pakao. Svi drugi životni okviri samo su mjera za njegov izostanak, ljestvica za odvojenost od košnice.

 

Kao i svjetlo i tamu i smrad i smog, košnica ima svoj zvuk. Težak i mastan. Istovremeno leden i vruć. Zvuk koji te zgrabi, kao magnetna ruka olupinu, raskopča te iznutra i prospe sve tvoje vani, psima i ljudima; zvuk koji tjera da ustaneš, sjedneš, ostaneš, pomakneš se ili izgubiš glavu. To je zvuk Razdora, ploče koja je otežala, usporila, zamastila i u sam vrh asfaltnog zvuka katapultirala Majke.

 

Partibrejkersoidnu, MC5 dinamiku i up-tempo studijskog prvijenca Razum i bezumlje (1990.) zamijenili su nešto sporiji ritmovi, upečatljiviji rifovi, više žući i više bluza. S teškim vremenom došli su teški tekstovi. Iako je otpočetka Barina lirika sklona izravnom izrazu, (ne)problematiziranju dna, margine, droge, alkohola i ostalog razuma i bezumlja života i rokenrola, diskografski je prvijenac ipak bio album akumulacije, pjesama nastalih uglavnom u nekom mirnijem vremenu, kad su transgresija i rasap bili prije svega osobni izbor; iz unutarnje nužde ispaljena ćuška društvenom ukusu, metak u koljeno norme. Razdor sa sobom donosi zvuk epohe, sve njene repove: onaj intimni rasap je u međuvremenu postao sasvim očit i opći. Kaos je postao norma, krv svakodnevica, a odbijanje svega toga, dosada, potreba da se tromošću i samodestrukcijom od svega odmakne, nov način otpora. A Bare je u tome ponovo prvoborac.

Majke su na ovoj ploči najčvršće, najiskrenije i u vjerojatno najboljoj postavi - nedostaje jedino Kilmister. Korozija, domaći Bonham, kuca postojani puls 'Krvarenja', njegove jednostavne, dvodijelne strukture. Rif, solo, rif, solo, sve u toj sjajnoj britvi Zorana Čalića - to je manje-više sve; pjesma nema refrena u pravom smislu. I ne treba joj: ima duh, ima poantu. Bare je u nekoliko kratkih stihova potpune statike uspio izliti svu svoju slabost i moć, izbor odmetništva kao strategije, odustajanja kao tragične taktike. Ali ovo odustajanje nije konačno. I ono je faza akumulacije. Svođenje sebe na vlastiti minimum u vremenu koje ništa ne daje a mnogo uzima, da bi se do kraja samoga sebe ponizilo i uvrijedilo, prolilo se vlastito prokletstvo, glupost, otrov i lijenost, da bi se iz svega toga rodio otpor. Otpor možda stihijski, neartikuliran, čisti bijes, ali otpor - rokenrol je rijetko kad bio precizan.

Poniženje je ono što vlada ulicama brate, nezadovoljstvo je ono što te okružuje sestro, pjevat će zato Bare na već iduće godine snimljenoj Milosti, uz poziv na uzimanje stvari u svoje ruke. No prije toga morala se desiti krv. Na nekom sjebanom kauču, pred psima rata na TV ekranu, na šanku ili na stejdžu, ako već ne na frontu. I te je krvi bilo u izobilju. Za nekoliko generacija ona je, kao sipa u bijegu, zapekla asfalt i svjetla u tupi katran; rastopila nam i još čvršće ukorijenila đonove. Nigdje konkretno. U Glazbu; Grad.

 


Marko Pogačar
booksa.hr

preuzeto uz blagoslov autora i sajta

Melvins