mulj.net

crnogorski muzički portal

Wed12132017

Last updateWed, 13 Dec 2017 6pm

Luna - Nestvarne stvari

lunaFRONT
Urvidek: armatura

Svaka se scena na neki način zasniva na kulisi. Ili, ako baš hoćemo (a hoćemo, iako o potonjoj nemam pojma) tjerati arhitektonsku metaforiku, pomalo je ta scena nalik secesijskoj ili neoklasicističkoj zgradi

- za reprezentativnom, ušminkanom, bogato ornamentiranom fasadom koja na ovaj ili onaj način zviždi posmrtnu (no nikad do kraja marche funebre, nikad zaista Il Silenzio) trotaktnu melodiju u klempavo uho buržoazije krije se prigušena moćna konstrukcija - beton i željezo koji svemu tome daju smjer i smisao, koji, lišeni suvišnih ukrasa i kičaste glazure, daleko od očiju promatrača koračaju zaista ukorak s vremenom - slijede njegove ideje, materijale i tehnologije, a tek na njihovoj grbači parazitira onaj šareni privid.

 

Slobodan Tišma, spiritus movens novosadske scene sedamdesetih i osamdesetih godina, svojim umjetničkim, književnim i muzičkim radom sjajan je primjer takve konstrukcije - nikad u fokusu šire javnosti no dosljedno avangardan; 'postojano moderan', projektiran i izveden tako da podnese najteži teret; gluhi sud godina. Početkom sedamdesetih radio je na kultnoj 'Tribini mladih', uređivao Polja i neke druge književne časopise, bavio se konceptualnom umjetnošću u sklopu grupa E i KÔD, pisao poeziju (koja će devedesetih godina biti sakupljena u knjigama Marinizmi i Vrt kao To), a zatim, prije nego će uplivati u prozne vode i sasvim neočekivano - solipsističkim, fragmentarnim lirskim romanom Bernardjeva soba - pokupiti NIN-ovu nagradu (uspeti se čak i na knjižarske top-ljestvice), grupama Luna i La strada ustalasao je posrnuli jugoslavenski post-punk. Mrtvi se kanal potonjeg (kao, u ostalom, i u slučaju riječkog benda istog imena, sjajnog zvuka i nabrijanog koncepta, no minimalnog autorskog potencijala), možda najbljutavije utjelovio još 1981., u diskografskom promašaju Strah od monotonije, također novosadske Pekinške patke.

Nije samo Urvidek povezivao Patku i Lunu: tu je i gitarista Bale, koji je tek pod Tišminom dirigentskom palicom pokazao što sve može i zna - upravo je Tišma toj sceni donio što joj je nasušno trebalo: ne samo kompetentnog muzičara, već kompletnog, formiranog autora koji je, umjesto bljedunjavog reflektiranja svjetskih trendova, mogao dosljedno iznijeti bend u svim segmentima - od koncepta, preko materijala do izvedbe. Ukratko: pojačan, uz Baleta, Firčijem i klavijaturisticom Jasminom Mitrušić, u žanrovski posve nekonvencionalnoj postavi bez bas-gitare, Tišma je za šišmiš-postpunk odvjetak domaćeg novog vala bio što Mladenović i Rundek/Sacher za one nešto konvencionalnije rukavce. Nestvarne stvari teko su (La stradin jedini album, tri godine kasnije, ipak je nešto drugo), uz Zastave Parafa, prvi Mizar i možda La femme Karlowyh Vary, naša do danas najbolja ploča u naznačenim poetičkim zasadama.

Eponimna stvar nije otvorila ploču; jedan od sigurnih asova albuma ispucan je kao A2, poslije mnogo manje upečatljivog 'Fakira'. 'Stvari', međutim, počinu i udaraju drito u glavu; do kraja se valjaju u istoj nezagušenoj dinamici: u cijeloj kompoziciji gotovo da uopće nema prostora za disanje instrumenata, solo dionice i ranije prozvanu ornamentiku - vokalne melodije dominiraju; teško je točno reći kada kitica prelazi u refren i koji od melodijskih hookova uopće ima čast preuzeti tu funkciju. Orkestracija je, ipak, sve prije nego siromašna - gitara i synth otpočetka do kraja pletu fino, chorusom i delayevima podebljano tkanje na koje Arturov basoviti vokal i tekst karakterističan za rock-pjesmopisanje njegovog mesnatog alter-ega naliježu kao budali šamar.

Šamar koji me poklopio preko ušiju kad sam prvi put čuo ovu ploču i još negdje unutra odzvanja, odbija se o stijenke lubanje kao kuglice bijesnog flipera; kuglice koje povremeno izlaze kroz nos i ja ih onda opet radosno gutam.


Marko Pogačar
booksa.hr

preuzeto uz blagoslov autora i sajta

Morrissey