mulj.net

crnogorski muzički portal

Wed12132017

Last updateWed, 13 Dec 2017 6pm

Gori Uši Winnetou - Addio Pola

goriusipola
CRNI PARANGAL

Nikad nisam živio u Puli, al mi se nekako uvijek činilo kao da jesam. Očeva familija jest: u onu dugu Ostrogovićevu zgradu na rivi uselili su kao prva generacija stanara, na samom početku šezdesetih godina. Dida, pitomac Pomorske Vojne Akademije II. klase, radio je na Katarini, na eskortnim razaračima i torpednim čamcima, a baka je bila kod kuće. Zajedno su s prozora ispraćali Titove izlete na Brijune. Iako su iz Pule u Split prekomandom odselili prije skoro pedeset godina, baka i danas telefonira ondašnjim susjedima. I dan danas voli reći da je Pula bila nešto; da je tamo nikad nitko nije nazvao 'oficirušom'. Ukratko: da baka nije militantno antiklerikalna i da je više slušala KUD Idijote - mogla bi mirne duše reći Pula to je raj.

Ja Pulu otpočetka pamtim po panku. U prvom razredu gimnazije prvi put smo stopom otišli na Monte Paradiso i vratili se doma Marinom - to je, bar što se mene tiče, bio početak jednog ozbiljnog prijateljstva. Nije ga nimalo poljuljalo ni to što su mi jedne godine skinsi, mamu im jebem fašističku, ondje razbili zube. Teško je bilo zamisliti ljeto bez Vidikovca i kasnije Rojca: ondje sam, negdje u boru i prašini, ostavio i svoju nevinost.

Poslije prve glazbene infekcije, Idijota, pulskih The Clash i Ramones, i svih onih velikih malih bendova po čijim sam se koncertima potucao u međuvremenu, došla je druga velika istarska zaraza: Franci i Gori Uši Winnetou (kako god ih već transkribirali) - pulski Beefheart, Waits, Mark E. Smith. Franci je postave i glazbene izričaje mijenjao kao mudante, ali ostale su neke konstante: kabaretski, ludistički pristup, pop i tradicionalni folk izričaj kombiniran sa žestokim rokom, pankom i noiseom te beskompromisni, kompleksni, uglavnom urnebesno duhoviti tekstovi koje potpisuje bilo sam Franci, bilo neki od njegovih kućnih suradnika, mahom viđenijih istarskih pjesnika poput Drage Orlića, Milana Rakovca, Daniela Načinovića, Budimira i Bojana Žižovića i drugih.

Kroz bend je od prve ploče 1988. prošlo tridesetak uglavnom istarskih, riječkih i opatijskih muzičara, a do sredine dvijetisućitih fluidni je combo pratila manje-više uobičajena diskografska aktivnost. A onda se u bend usidrila ekipa kvarnerskih noisera (iz bendova Regoč, Marinada i sl.), a Franci je lansirao sumanuti projekt snimanja i po desetak ploča godišnje: diskografija različitih inkarnacija GUW danas broji i preko 70 uglavnom sjajnih izvoda. Sve to pričam jer mi se čini da je Franci autor od opusa, ne od pjesme, i da ga treba tako promatrati; teško je, možda skoro i nepošteno izdvajati.

Pa ipak - prva pjesma s prvog albuma svaki put kada je čujem učini ono što bi svaka dobra pjesme i trebala - izvuče istovremeno svu našu zajedničku prošlost i otkrije nešto jedinstveno, novo. Tekst je Načinovićev, ali sadrži sve ono što tekstovi GUW-a, tko god ih pisao, obično imaju: mješavinu barem 4-5 jezika, sklonost k marginalnom, malom i osobnom unutar okvira 'velikih povijesti', pučko elegičnu naraciju i onu specifičnu, rafiniranu, u humor zamotanu melankoliju. Sve to stane u nenadjebivo finale pjesme, krešendo koji mi brunda u glavi svaki put kad kopnom, morem ili zrakom napuštam Pulu: I nju je zasika črni parangal: /grobari i breki levivaju pete - /hodi funeral. /U nedilju zjutra zakla ju je rum. /Štrolige su rekle... /Bumbalero - bum! /Tutti in coro. Un po di alegria! // Grenzen und Graben, tišajte bijes! /Daske za lijes, maske za ples!

Ovaj črni parangal jedna je od boljih otpjevanih metafora na ovim prostorima, a melodija koja je nosi, marcha funebre synth rif kojeg se ne bi postidio ni Haustor na Boleru, jamči da će ti se, kao beskonačna, možda i posljednja melodija vergla, ista trajno upisati u read-only memoriju, usjeći u čeoni režanj. Addio Pola je istovremeno tužaljka, oda i himna. Jednoj i za jednom dekadentnom, lučkom, otvorenom, multietničkom i multikulturnom Pulom. Pulom koja, za razliku od Splita koji se njime busa u prsa, još uvijek ima svoj sasvim konkretni 'dišpet'. Onaj koji mi svaki put kad, lica slijepljenog o prozor kipućeg auta kažem addio, govori da ću se vratiti. Ne po nevinost. Po onaj zub.


Marko Pogačar
booksa.hr

preuzeto uz blagoslov autora i sajta

Morrissey