mulj.net

crnogorski muzički portal

Wed12132017

Last updateWed, 13 Dec 2017 6pm

Why Stakla? - Nemaš

Why-stakla
BUKA I BLATO

I, zašto stakla? Blagoga pojma nemam, al kad sam prvi put, 1997. godine, čuo ovaj magični slavonski trio, dah kulena, rakije i ravnice bezrezervno utkan u oštricu noise kose koja, kao ona opjevana britva, brije po blatnim poljima, doslovno sam pao na dupe. Bila je to baš 'Nemaš', A1 na prvom albumu grupe, izdanju na kojem Kornelu nikad nećemo moći dovoljno zahvaliti, a s dupetom na glavi i glavom na dupetu sam, bar kad je riječ o Staklima, ostao do dan danas.

Stakla su, činilo mi se tad, bili samo najnoviji i najluđi u nizu domaćih bendova koje sam otkrivao, od Sexe i SCH do No Comment, odnosno Supermarketa, s kojima su baš u to vrijeme odsječeni osječani podijelili CD distribuiran uz splitski fanzin Lunatic, jedan od rijetkih diskova koje još uvijek čuvam. Tek sam kasnije skontao koliko je ta gromoglasna mješavina, vjerojatno najiskreniji domaći odvjetak zvuka koji je, kroz svoje tri najvažnije inkarnacije - Big Black, Shellac i Rapeman - i producentski rad blagoslovio noise-mesija Albini, ali i sastava poput Killdozer, Jesus Lizard i drugih, bila u svom vlastitom dvorištu (bježi mala...) bombastična i neočekivana. Stober, Dička i Bubi ispunili su, krajem te prve polovine devedesetih godina, osječke podrume i skloništa nekim sasvim novim no ništa manje uznemirujućim zvukom, nekim jednako mučnim no mnogo manje zlokobnim vibracijama. Eksplozije, kako god okreneš, nisu prestale, postale su samo ubojite u onom boljem, podnošljivom i prenesenom smislu.

Tri cure koje se u nekoj dječjoj sobi na krevetu kikoću u bijelome donjem vešu, valjda barem jedna od njih Sara koja će poškropiti iduću ploču, još su jedna lažna slika nevinosti koju (sama je to tražila), vraćajući njezin iskrivljeni odraz malograđanskom slušatelju u lice, Stakla razobličavaju svakom kratkom kompozicijom. Iako nisu baš Minuteman, ovaj bend je čvrsto odlučio reći sve što ima, neuvijeno i u onom najboljem smislu kolokvijalno - služeći se jezikom ulice, sa svim njegovim registrima, mimo bilokakve artificijelnosti i uglađenosti - u obično manje od dvije minute. Dičkine tekstualne minijature poetički su duboko ukorijenjene u prije svega lokalnu tradiciju bučnoga tekstopisanja; naslanjaju se, u svojoj lapidarnosti, fraziranju, sklonosti montaži rasparenog, bizarnosti, apsurdu, na izričaj već spomenutih Sexe i SCH, nešto ranije Trobecovih krušnih peći i Šarla, te ono što, u otprilike isto vrijeme, rade splitski Puder, Mystery Lapsus i nešto manje Zidar Betonsky. Ukratko: u nekoliko rečenica prenesu ti sve što imaju, tretirajući istovremeno isto to kao posve nebitno ali nužno, direktno u srednje uho, i pritom ti razore bubnjić.

'Nemaš' je samo prvi primjer u nizu; izabrao sam baš nju manje-više samo zato što otvara, na neki način probija led. Nije čudo da ovaj najkraći leksikon nemanja, izrigan preko zbira nenormalnih rifčina distorziranog svega što dođe pod ruku, počinje upravo s neimanjem ušiju, nemanjem grla. A sve se to, u svoj toj buci i bijesu i mimo njih, mijenja za prijatelje. I to je okej, što ćeš više od toga? Valjda jedino prijatelji mogu pomoći u ravnici, a ravnica je gdje god pogledaš: i u vrtačama, i u planinama. I onda ti prijatelji dođu kao nekakva čudna šuma, zbir različitih no nužnih stabala, onih koja tlo vežu zajedno i sprječavaju pijeske da se raspuste, blato i vodu da vladaju. U toj šumi, u njenom lišću, valjda više iglicama no lišću, šumi jedan sasvim poseban vjetar; brijanje u koje su uštekani kabeli, koji ga vode u pojačala i poslije u dobre membrane; u uši koje imamo-nemamo. A stakla? Zašto i čemu stakla? Da ih razbijamo; kakvo je to crno pitanje? Eto zašto.


Marko Pogačar
booksa.hr

preuzeto uz blagoslov autora i sajta

Morrissey