mulj.net

crnogorski muzički portal

Sun08202017

Last updateSat, 19 Aug 2017 6pm

Mizar - Devojka od bronze

Mizar_slikaKatalog_O_54472
Lux Intrior

Prije deset godina bio sam još veća budala nego sad. Mislio sam valjda da znam sve o muzici koju volim, pa me presjeklo kad sam, ulazeći na vrata rasturenog građanskog stana u Klaićevoj ulici u kojem sam trebao spavati za vrijeme prijemnih ispita, iz ogromnih zvučnika čuo sasvim nepoznate zvukove koji su me strefili negdje pod ključnu kost, ondje zapeli, utaborili se, i to je manje-više to od te smušene anatomske prispodobe. Dobio sam na povratku kući (kratki povratak) naprženi CD (moj prvi naprženi CD), na CD-u je pisalo Mizar, a ja sam konačno skužio da se Makedonija ne svodi na Adolfa Dadu i 'Zajdi, Zajdi', mada će moji otad najdraži ortodoks-šišmiši upravo izvedbom ovog standarda poharati subotičku 'Omladinu '87'.

Kad sam taj studij uskoro i upisao, uselio se u studentski dom i počeo na račun države čitati pjesme, jedna od prvih koja me strefila pod istu tu crnu kost bila je 'Mizar', velikoga Rešickog. Počinje stihom: Mizar je zvijezda. Ona koja u pustinji vodi zalutale putnike (a svijet je pustinja, svi smo putnici, kažu globalnometaforički nizovi, sladunjavo, no u suštini teško da griješe), ona po kojoj je bubnjar originalne postave Panta Džambazoski nazvao bend. Iako se Reš eksplicitno referira na jedno drugo nebesko tijelo rock'n' rolla, svetog Luxa Intriora of The Cramps - na neprovjerenu vijest o njegovoj smrti - stihovi bi se, komotno, mogli primijeniti i na ovaj makedonski combo. Kaže Reš: uvijek sam mislio da voljeti rock ne znači ništa drugo do / rukama mokrim od oceana i usnama s ranicama od žive, tople / soli ugristi goli kabel električne gitare, ne vidjeti nikada / mizar, pokazati svoj smežurani kurac usplahirenim piranama / soneta, bedra, sve to. To je sve.

A onda se Mizar ponovo okupio, i gledao sam ih 2003. na povratničkoj turneji, s drugim Goranom, Trajkovskim. Bez obzira na nekoliko bljedunjavih novih kompozicija sastavili su klub sa zemljom, a ja sam usto bio svježe zaljubljen u neke druge Modri oči, pa sam još bolje naučio lekciju. Drugi put sam ih gledao nekoliko godina kasnije, na nakaradno neukusnom Halloween derneku, ovaj put s originalnim Goranom, Tanevskim, i ispao je žešći debakl: tužno krkljanje zamijenilo je moćan i postojan bas, jednako slavan kod Mizara i mnogo poznatijeg Mirze.

Iako mi nijedan od kasnijih diskografskih pokušaja nije legao, a s lajvovima više ne namjeravam riskirati, prva dva albuma prolaze sve testove vremena; ispadanje iz osobne povijesti. Eponimni, prva jugoslavenska rock-ploča na makedonskom, i dalje je najbolji šišmiš-rock snimak na ovim prostorima: najbolje je integrirao klasičnu post-punk/goth-rock šablonu s bizantinskom tradicijom, autohtonom ritmikom, ortodoksnim pojanjem i pripadajućom ikonografijom, što do te mjere neće uspjeti nijednom spin-offu ni bendu iz Mizarove kabanice, od Arhangela i Anastasie, preko Padot na Vizantija do Kismet.

Ploča je puna hitova - Mizar nikad nije bježao od standardne pop-strukture i pjevnih refrena, ali me uvijek, možda baš zbog one uvodne scene, prvog susreta s bendom, najviše vozila 'Devojka', sjajno upečatljivo otvaranje albuma. Tekst - koji poziva jednu živu i neživu statuu koja, kao Benjaminov anđeo, upire pogled u pustoš svijeta, da ostavi stare gradove da gore u vremenu i razbudi se, prihvaćajući ovih par godina za nas kao vječnost - prati suptilno gradiranu epsku melodiju koja kulminira u emfatičnoj, adrenalinskoj eksploziji refrena.

A tko poslije iste ostane do kraja u cipelama i barem malo mu ne zatitra ona šuplja i glupa kost, ne prolazi Rešov test - za njih je i nebeski sjaj Luxa Interiora obična svemirska maglica, nešto njuejdž, katoličko, što ja ne kontam.


Marko Pogačar
booksa.hr

preuzeto uz blagoslov autora i sajta

Melvins