Boye - Dosta, dosta, dosta

boyedostaoriginalslika-11505220Točka na D

Prolazi, crna godino. Tim stihom iz knjige Ulica Novice Tadića, koji je jednog nedavnog januara također nečujno prošao (možda mu se tek omaklo), započeo sam prije točno godinu dana ovaj dnevnik. Dnevnik je zapravo bio tjednik, stih je ustvari zaključio prvi tekst (onaj o Rundekovom 'Señoru') no, kužite poantu: zatvoren krug, kalendar Maja, početak i kraj, novi ciklus i sve te traljave trice. Kako god bilo godina je, pizda joj materina, uvažila moje apele.

Nekim čudom vani je opet zima, i Zagreb je opet zavila magla. Ona šugava baruština ni na nebu ni na zemlji koja ti se uvuče u nosnice i otud udara na mozak, mekša meso. Kroz tu tupu koprenu, sjekle su je reklame i slučajni farovi, probijao sam se danima i u šumi novogodišnjih zbrajanja i oduzimanja tražio prikladnu pjesmu, song za posljednju stranicu. Ne znam zašto baš jedna godina, pedeset dva tjedna i pedeset i dvije pjesme domaćih bendova, mahom iz desetljeća u kom sam rođen – valjda sam sklon jeftinom, datumskom zaokruživanju, kad je već riječ o priči koja se po definiciji zaokružiti ne može. Sve je moglo biti drugačije; bendovi, ploče, pjesme – samo ti dani bili su kakvi jesu, bijesni i uvijek prekratki, sami u sebe zbijeni i više od svega određeni svojim prolaskom, u sjećanje stjeranom nepovratnošću. Uz njih vezane nikome važne sitnice, sve teško isprative asocijacije i komadići osobne povijesti rasuti tim samo prividno kultiviranim nizom, u lijehu prerušenom datumskom makijom, također su mogle biti druge, no to i nije potrebno isticati. Ni jedno od njih ne predstavlja best of; više tek još jedan sumnjivo adekvatan refleks ni po čemu optimalnoga svijeta. Leibniz, in your face.

Rješenje se, kako to nalaže žanr, uglavnom samo nametnulo. Svega mi je već pomalo dosta, a iz ovih zapisa trebalo bi biti jasno da sam doslovnostima sklon. Boye su, ukratko, na neki način sumirale ovu godinu, pa i njezinu stihovnu (ne)boju. Crna, potpuni izostanak svjetla, makar u potenciji sadrži sve, a izgleda da je na nama da to temeljito ništa razlažemo i prekrajamo prema mogućnostima. Za razliku od ovog dnevnika, koji je mogao biti svakakav ali je baš ovakav, 'Dosta! Dosta! Dosta!' je od sredine osamdesetih godina snimljena u mnogo različitih aranžmana i verzija. Mijenjali su joj se glazba, tekst, izvođači, pa čak i naslov – teško je u njoj pronaći konstantu osim te da je, nekim čudom, svaka izvedba na svoj način dobro funkcionirala. Svaka je njezina 'faza' odražavala producentske intencije, ali i ukupne glazbene nazore jakih autorskih figura koje su ovaj, u početku sto posto ženski novosadski sastav u tom trenutku 'držali pod svojim'. Prekretnica u radu benda, koja je označila i službeni diskografski debi, približila ih novovalnom mainstreamu te donijela nešto širu publiku, ali i autorski potencijal samog benda gurnula u drugi plan, bila je suradnja s Kojom.

Ranija, meni možda i draža, mnogo manje radiofonična, 'introvertirana' verzija pjesme može se, pod sasvim prikladnim naslovom 'Mikrosvet' pronaći na nekoliko različitih demo-snimaka. Producirao ju je sadašnji životni suputnik lead vokalistice i klavijaturistice Jasne Manjulov, Slobodan Luna-La Strada Tišma, a aranžmanom i atmosferom najviše podsjeća na kasni Paraf. Mnogo je ravnija, nešto kraća, synth vodi osnovnu melodijsku liniju i dominira teksturom i zvučnom slikom, a tekst manje robuje formulaičnosti i repetitivnosti albumske verzije. Potonjoj, s prvijenca iz 1988., Zeleni Zub i službeno potpisuje muziku, a i bez toga preko čitave trake bliješti njegov karakterističan potpis. Klavijature su potpuno eliminirane, bas linija izvučena u prvi plan, ritam podebljan, gitare distorzirane, ubačeni skrečevi, a modificiranom tekstu dodana je i 'odrepana' strofa, koja također zvuči kao da ju je dopisao Koja. Ova 'ekstrovertirana' verzija uglavnom je i definirala zvuk prva dva albuma benda, koji je završio kao neka vrsta popiziranog, ženskog Kičminog spin-offa. Šteta, jer Kičma je kao Ramones – jednostavno nije moguće zvučati kao Ramones a da to ne bode uši kao plagijat ili loša šala – no i tih se zelenozubih Boya ponekad rado sjetim na plesnom podiju; nosim ih negdje duboko u nogama.

Osim za ples noge još mnogo češće služe za odlaženje, a to nam trenutno ne gine. Godina je svoj salto mortale već izvela, sad je na meni i ovom dnevniku red: sjajno je da bar u nekim krajevima nema ni malo drame. Vidimo se u nekom drugom dnevniku, preko koprene teksta, takav sam najbolji. Inače znam biti neugodan, ne mijenjam redovno čarape, lijen sam, kasnim; ne zovite me u kuće. Pišam u lavandine.

 

Marko Pogačar
booksa.hr

preuzeto uz blagoslov autora i sajta

 

"Muzika izražava ono što se ne može reći, a o čemu je nemoguće ćutati".
Viktor Igo

Laurie Anderson
cache/resized/8c1d17f1494eae7a23f52d9a82569169.jpg
cache/resized/507e063f8656f111232fa8f964267a86.jpg
cache/resized/e26010f4bbb2da0b30619a4f9f81bdd7.jpg
cache/resized/bbdcd05997565675bd4de987abbb5070.jpg
cache/resized/ca3c7878db5580191e3462830eb5d1cc.jpg

ALBUM STREAM

Laurie Anderson

Laurie Anderson je podijelila album koji je uradila sa Kronos Quartetom. Album Landfall donosi prepoznatjliv vocal umejtnice ispraćen pozadinom koju kroji Kronos Quartet. Poslušajte na našem strimu kako zvuči ova saradnja

Uživajte!!!

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…