Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Nema boljeg poređenja. Em je Ihsahn jedan od vukova svjetske metal scene, em je „dlaku” par puta mjenjao, ali je srž ostala uvjek ista, a ona je itekako vidljiva sa ovim novim albumom. Prošli album „After” (link ka recenziji je ovdje) sam debelo nahvalio i sa prethodnih nekoliko albuma je bila očigledna želja da se uradi nešto drugo, eksperimentisanje sa instrumentima koji se u metalu ne sreću svakodnevno, sa atmosferama, progres koji je kulminirao sa „After”, a ovaj novi nosi sa sobom jednu malo drugačiju atmosferu i nikako se ne može govoriti o „najboljem”, ili o „najgorem” ili o ovakvom ili onakvom albumu. Ekstremi ovdje ne funkcionišu, sem u muzičkoj formi. „Eremita” je van takvih poređenja, van uobičajene konkurencije, jer jednostavno nema konkurenciju. Ovako nešto malo ko radi i Ihsahn je slobodan da radi što god mu se prohtije, bez ikakvih ograničenja. Međutim, to što i ovaj album debelo hvalim, nemojte odmah shvatiti kao riječi za „najbolji album”. Naprotiv, mislim da ima mnogo boljih albuma, ali koliko je uzbuđenje koje izvire iz svake pore albuma, kolika je količina originalnosti, odličnih pjesama i one Ihsanove nenadmašne interpretacije (samo poslušajte pjesmu „The Grave” i prisjetite se „Emperial Live Ceremon”), ovaj album direktno lansira u najzanimljivija ostvarenja ove godine. Sve ovo nije samo zbog Ihsanovog renomea.
Dok je radio na ovom albumu, ili je bio jako ljut, ili jako razočaran, i vjerujte, ove dvije emocije se itekako debelo osjećaju kroz cijelih 58 minuta albuma. Stilski, Ihsahn je ovoga puta umutio sve što je ikada radio, od nevjerovatne siline Emperorovog „Prometheus”, preko sablasne nježnosti iz Peccatum perioda (i Ihriel je tu, kao i David Townsend i Jeff Loomis). Sve je začinjeno mračnom atmosferom i saksofonom posljednjeg izdanja. Jeste, saksofon je ponovo prisutan, mada kudikamo manje. Vrlo dobro mu je poznato značenje riječi pretjerivanje.
Čovjek je muzički genije, ali genijalnost nekome, je neslušljivost drugome, i iako je „Eremita” još jedan odličan album iz Ihsahn produkcije, nije nimalo lako varljivo štivo. Upravo onaj povratak Emperor korjenima i Pecattum hladnoći čine ovaj album koliko jakim, toliko i težim za slušanje. Nije ovo svakodnevno štivo i samo oni sa istančanim i vrlo definisanim ukusom koji baš ovakvu atmosferu traže i iziskuju apsolutni kvalitet, će u potpunosti prihvatiti ovaj album. Da se razumijemo – ovo nije kritika, niti loša strana albuma. Sasvim suprotno. Uvjeren sam da ovakva muzika zaslužuje isključivo probranu publiku koja razumije (to ne isključuje i „druge” i molim da ne izvrćete značenje mojih riječi).
Ihsahn je muzički genije i obožava kompleksnu i tešku muziku i u tome blista i neprevaziđen je na današnjoj metal sceni, ali to ne vari svako, i samo ukazujem na činjenicu (za koju sam isto tako uvjeren da ga zabolje). Može se slobodno porediti sa pojedinim majstorima iz prošlosti koji su od svojih noćnih mora napravili neke od danas najpoznatijih kompozicija. Ihsahn nije ništa manje genije od njih, a to što njegove kompozicije ne svira neki bečki fensi orkestar, ne umanjuje njegov ogroman talenat.
Naziv „Eremita” možda ukazuje na Ihsahn-a, a možda i na sami album koji je kao neki pustinjak u ovom ludom svijetu okrenutih i iskrivljenih vrijednosti. Svakako je lekcija Saturna i rušilačka snaga Marsa.
Nikola Franquelli