U stanu iznad prodavnice na adresi 517 High Road, Leytonstone, koji je u to vrijeme bio dio Essexa, 1899. rodio se Alfred Hitchcock. Bio je najmlađe od troje djece bračnog para poluirskih rimokatolika, koji su na periferiji istočnog Londona rentirali pomenutu prodavnicu. Šest godina kasnije porodica se preselila u Limehouse u kojem je mladi Alfred krenuo u školu. Sa 11 godina Hitch se seli u Stepney, a četiri godine kasnije hroničari su zapisali da počinje njegovo zanimanje za film, iako je njegova rana ambicija bila da bude inženjer.
Već 1920. ulazi u svijet filma kao scenograf i dizajner naslovnih kartica koje su bile prijeko potrebne nijemim filmovima. Za dvije godine preći će put od dizajnera, produkcije, montaže, asistenta režije do režiserske stolice, a kasnije i pisanja scenarija. U zapletu dostojnom jednog od njegovih filmova, Hitchcock je dobio priliku da pravi svoj film kada se reditelj filma „Always Tell Your Wife“ (1923.) razbolio. Hitchcock je izabran kao njegova zamjena, a potom je ispisao istoriju sedme umjetnosti.
No, prije ovog filma, prije ravno stotinu godina – 1922. Alfred Hitchcock dobio je prvu priliku za režiju za Gainsborough Pictures. Bio je to njegov prvi film „Broj 13“ ili „Gospođa Peabody“.
Već od naslova filma kreće problematizacija ovog djela. Da li je ime filma jedno ili drugo. Dosta je onih koji smatraju da je „nesrećni“ broj u stvari radni naslov, jer je to bio trinaesti film na kome je u nekom svojstvu radio mladi britanski režiser.
Po onom što se zna, ovaj film govori o zgradi i njenim stanarima niskih primanja. Zgradu je finansirao The Peabody Trust osnovan od strane američkog bankara-filantropa George Foster Peabody. Onima u nevolji fondacija je nudila smještaj. Oko toga je mladi reditelj, izgleda, gradio svoju priču. Tadašnje zvijezde filmskog platna, Clare Greet i Ernest Thesiger, glumili su neimenovanog muža i ženu.
Međutim, proračun filma se raspao i povučen je iz produkcije nakon što je snimljeno samo nekoliko scena. Hitchcock je rijetko, ako ikad, govorio o svom prvom rediteljskom projektu, sve dok ga njegov biograf Donald Spoto nije upitao o životu u ranim dvadesetima i njegovim prvim filmovima. Ni iz tih riječi se ne može mnogo izvući o samom djelu.
Kao i s Hitchcockovim kasnije izgubljenim filmom „Planinski orao“, snimci iz „Broja 13“ postali su vrlo traženi od strane istoričara filma i kolekcionara, ali bez uspjeha.
Nijedna osoba, koliko znamo, nikada nije pogledala film, a čak su i najposvećeniji hroničari Hitchcockovog života zbunjeni njime. Informacije o projektu više su nego oskudne. Režiser Adrian Brunel je tvrdio da je video jedan dio snimljenog materijala.
Svega nekoliko produkcijskih fotografija preživjelo je cijeli vijek tišine i misterije koja je obavila ovo debitantsko ostvarenje. Među njima je i ona koja prikazuje mladog Hitchcocka u akciji ispred Angel puba u Rotherhitheu u Londonu. Ove slike upućuju na to da je Hitchcock snimio barem dio filma.
Ostale su još četiri fotke. Prva fotografija sastoji se od Alfreda Hitchcocka, Clare Greet i Ernesta Thesigera u siromašnoj kući. Druga fotografija se sastoji samo od Clare Greet i Ernesta Thesigera. Treća prikazuje krupni plan Ernesta Thesigera s cilindrom na glavi, dok su na četvrtoj opet glavni protagonisti koji izgledaju kao da gledaju nešto u Ernestovoj ruci.
Broj 13 napisala je Anita Ross koja je, kažu hroničari, bila dio osoblja studija Islington u kome je radio i Hitchcock. IMDB bilježi samo jedan unos pod njenim imenom, bez ikakvih biografskih podataka. Što se mladog Hitchcocka tiče, on je tih godina bio povezan sa američkom kompanijom Famous Players-Lasky, pretečom Paramounta, u londonskoj bazi u Islingtonu.
U podužem intervjuu koji je Hitchcock dao Françoisu Truffautu, a koji je postao knjiga Hitchcock/Truffaut iz 1967. koju su objavili Simon and Schuster, reditelj je otkrio da je Rossova tvrdila da ima neki oblik profesionalne povezanosti sa najvećom zvijezdom tih dana, Charlijem Chaplinom, ali to nikada nije razjasnio.
U vrijeme produkcije Broja 13, Hitchcock, koji je bio u ranim 20-ima, očajnički je želio ostaviti trag u svijetu.
Filmski hroničari su zabilježili i informaciju da je sama Clare Greet sopstvenim novcem finansirala produkciju, koju je prije nje podržao rođak Alfreda Hitchcocka, John Hitchcock. Greetina velikodušnost bila je nešto što mladi reditelj nikada nije zaboravio, pa se pojavila u više njegovih filmova nego bilo koja druga glumica. Njih dvoje su radili zajedno na filmovima: The Ring (1927), The Manxman (1929), Murder! (1930), The Man Who Knew Too Much (1934), Sabotage (1936), i Jamaica Inn (1939).
Nakon ovih prvih nesigurnih koraka i onoga što danas pamtimo kao njegov režiserski debi, uslijedili su filmovi poput The Lodger: A Story of the London Fog (1927.), koji se djelimično temeljio na vladavini terora Jacka Trbosjeka, nešto što je u to vrijeme još uvijek bilo u živom sjećanju Londonskog stanovništva. Njegov debitantski „govorni“ film bio je Ucjena (1929.), koji je uključivao sekvencu potjere kroz Britanski muzej i bio prvi britanski film sa sinhronizovanim zvukom (naknadna sinhronizacija originalne nijeme verzije).
Hitchcockova slava zaista je stigla sa njegovim prvim međunarodnim uspjehom, Čovjek koji je znao previše (1934.), nakon kojeg će snimiti romantični triler The 39 Steps (1935.), te adaptacije dva romana Daphne de Maurier, Jamaica Inn (1939.) i Rebecca (1940.). Za Rebeccu je Hitchcock dobio prvu nominaciju za Oscara.
Pedesete su donijele prvo triler Strangers on a Train (1951.) koji je istraživao posljedice slučajnog susreta u vozu između čovjeka zarobljenog u nesretnom braku i psihopate koji se želio riješiti svog oca. Nakon njega stigao je čuveni Rear Window, ali i Dial M for Murder (1954.) snimljen je u 3-D, što je u to vrijeme bilo pravo čudo, dok je u Uhvatiti lopova (1955.) glumila jedna od Hitchcockovih omiljenih glumica, Grace Kelly. U toj dekadi je snimljen i Vertigo (1958.) koji mnogi smatraju najboljim Hitchcockovim filmom.
Kroz Alfred Hitchcock Presents (do 1962.) i potom The Alfred Hitchcock Hour (do 1965.) predstavio se daleko široj, televizijskoj publici i lagano se etablirao kao najpoznatiji reditelji na svijetu. Sam je režirao 20 epizoda, pažljivo kontrolišući produkciju. Hitchcock je nastavio da pomjera granice i u 1960-ima. Psiho (1960.) mu je dao posljednju od njegovih pet nominacija za Oscara za najboljeg redatelja. Tu je i legendarni The Birds (1963.). Godine 1968. mu je dodijeljena počasna Memorijalna nagrada Irvinga G. Thalberga, koja se dodjeljuje ‘kreativnim producentima čiji rad odražava dosljedno visok kvalitet filmske produkcije’. Te decenije snimiće još tri filma: Marnie (1964), Torn Curtain (1966) i Topaz (1969). Karijeru će završiti sa dva filma iz sedamdesetih: Frenzy (1972) i Family Plot (1976). Četiri godine kasnije umrijeće u SAD-u.
Zbog ovako bogate i inovativne filmografije, ljubitelji filma i dalje očekuju otkriće prvih rolni filma koje je Hitch snimio kao reditelj. One bi svakako dale novo svijetlo na razvoj filmskog genija. Dok se to ne desi, ostaje ovih nekoliko kadrova da golica maštu filmofila.
R.M.