Herbie Hancock

herbieintervju

Imagine!
herbieintervjuPutuješ oko svijeta radi svog novog albuma, ali to ipak nije u punom smislu riječi world music projekat.

Želio sam da uradim nešto što će se povezati sa ljudima iz Amerike, što im neće izgledati strano, ali ni biti ono staro – dobro poznato – što su oduvijek slušali. Ovo je Amerika za koju smo vezani svuda. Šta ja mogu uraditi da tu ideju sprovedem u djelo? Kada odem u Japan i pogledam liste, vidim par ploča koje su mi poznate jer su iz Amerike. Ostalo su umjetnici koji pjevaju na japanskom za koje nikada nijesam čuo. Sve ploče iz Amerike su na engleskom, a ja ne želim da ova moja bude jedna od takvih ploča. Možemo razmišljati van okvira naše zemlje. Možemo razmišljati o mjestu sa koga smo svi došli. Globalizaciji su pripisivana užasna imena jer se ljudi boje najgorih stvari koje ona može predstavljati. Naša je odgovornost da globalizaciju učinimo onakvom kakvu je želimo. Ovo je ploča za cijeli svijet.

Kakav je osjećaj biti u Indiji i raditi sa Ravi Shankarom i njegovom ćerkom Anoushkom?
Ravi je bio totalno kul. Održao je završno predavanje u svojoj školi sa nekim studentima iz Thelonius Monk Džez Instituta, ali i izvođačima kakvi su George Duke, Dee Dee Bridgewater i Chaka Khan. Počeo je izlaganje pričom o različitim aspektima indijske klasične muzike. Kod njih postoji jezik za izražavanje zvukova table (bubnja) – „Ta” je jedan zvuk, „Geen” je drugi. On izražava ritam pomoću ovih zvukova, a zatim svirači table sviraju po njegovom diktatu. Potom otpjeva melodiju za sitar, i svirač sitara je ponovi, onda pjeva i drugu koju sitar ponavlja… To je bilo jako zanimljivo iskustvo. Kada smo snimili pjesmu, za koju smo iskoristili stihove njemačkog pjesnika Rainer Maria Rilkea, želio sam da ona bude otpjevana na Hindu jeziku ili nekom drugom indijskom jeziku.. Indijska pjevačica koja je bila sa nama – Chitra koja je iz južne Indije – nije govorila Hindu, niti je znala čitati Urdu. Zato smo morali da odradimo romanski fonetski prevod kako bi ona znala kako se izgovaraju riječi, a to je bilo strašno bizarno, ali i prelijepo i odlično se uklopilo u koncept.

Upravo si se vratio iz San Franciska gdje si snimao sa Dave Matthewsom. Da li si nešto planirao unaprijed?
On je imao melodijsku liniju i par akorda. Sjedjeli smo u zelenoj sobi u Fantasy studiju u San Francisku. On je imao malu akustičnu gitaru, izuzetno mekog zvuka. Odsvirao je prva dva akorda i ne da nijesu zvučali kao Dave Matthews, već nijesu podsjećali ni na šta iz svijeta pop muzike. Rekao sam: „Stani sekund – čujem muziku gamelana.” Bio sam na Baliju tri puta. Našao sam zvuk gamelana na sintisajzeru. Nasnimio sam preko onih akorda i zaista su se uklapali. Dok smo preslušavali snimke i popravljali sitnice, Dave je sjedio u ćošku studija sa notesom. Sjedio je i pisao. Govorio mi je riječi, koje su počinjale: “Falling off the roof/Looking up at the stars/Trying to get away from this world”. To je bilo zaista dobro. Upitao sam Davea, jer sam već pričao o konceptu projekta: „Da li imaš nešto protiv da riječi prevedemo na jezik Balija ili indonežanski?” Složio se sa tim.

Koliko je vremena trebalo da se sve složi?
Jedan dan. Marcus Miller koji je svirao bas na toj pjesmi je rekao: „Zapitate li se kako će neki klinci da se čude kako smo ovo odradili kada saznaju da smo sve odsvirali zajedno u studiju?!”

Jeff Beck se takođe pojavljuje na albumu – sa njim si snimio pjesmu u Londonu?
Sa njim i još dva člana njegovog sadašnjeg pratećeg benda – bubnjarom Vinnie Colaiuta, koji je takođe radio sa mnom i Tal Wilkenfeld, 22-godišnja basistkinjom iz Australije. Jeff je sjajan. Znao sam da je dobar, ali kada sam konačno dobio šansu da radim sa njim… Stvarno je odličan. On jednostavno svira melodiju, svaka nota ima svoju osobenost, i to nije predvidljivo – sve nastaje u trenutku.

Pošto se sve snima za dokumentarac, pretpostavljam da će kamera uhvatiti i nešto od zabave žive svirke.
Podsvjesno, želio sam da uhvatim osjećaj poštovanja između ljudi, saradnje, uključivanja – a umjetnost može ispričati tu priču. Posebno muzika, jer ono što mi radimo nema veze sa takmičenjem.

Šta je sledeće u tvom rasporedu?
Planiramo da odemo u Mali. Upoznali smo pjevačicu Oumou Sangare u Parizu – ona je nevjerovatna. Bavi se auto biznisom. Napravila je relacije sa proizvođačima iz Azije i uvozi auta. Prodaje ih u svojoj državi i pokušava da ih učini dostupnim njihovoj ekonomiji i svojim zamljacima. Nastupa samo u svom klubu u Bamaku jednom nedjeljno. Počinje u ponoć i pjeva do ranih jutarnjih sati. Nadamo se da će pjevati na francuskom i Bambara – jeziku Malija. Razmišljao sam o tome i shvatio – otići tamo, snimiti samo jednu pjesmu i vratiti se suviše je skupo. Možda bi trebali stvar učiniti isplativijom, pa svratiti u još neke zemlje dok smo tamo. Razmišljamo o putovanju u Kamerun i Senegal. Takođe razmišljamo da snimimo nešto keltske muzike, a našli smo nešto zanimljivo i među muzikom Sudana u kojoj se koristi harmonika. Preslušao sam snimke i rekao: „Ovo je nešto što bi se moglo uklopiti sa irskom muzikom.” Našao sam neke pjesme koje kada se zajedno sviraju zaista zvuče slično.

Muzika je odavno povezana sa politikom, pa je nazivanje nečega imenom „Imagine” veoma evokativno.
Ime za projekat je, u stvari, predložio moj advokat. Često sebe definišem kao muzičara i u određenom momentu sam shvatio da sebe pomalo ograničavam ovim. Muzičar sam samo dok sviram ili pričam o muzici, a to ne radim 24 časa dnevno… postoji beskonačno mnogo načina za posmatranje stvari oko sebe, i svako ljudsko biće ima svoje načine. Počeo sam razmišljati: „Na koliko različitih načina mogu gledati na kulture različite od moje?” Ako kombinujem nešto sa našom relativno novom američkom kulturom, to je način na koji kažem: „Ja vas poštujem!” Ovo je velika zemlja sa velikim potencijalom i mora razmišljati više kako da krene putem otvorenosti nego dasebe zatvara u kratkovide, zatvorene tunel vizije. Ovo je jedna od stvari kojima se ovaj projekat bavi.

preveo i pripremio Lujo (www.billboard.com)