Režija: Dan Algrant
Uloge: Penn Badgley, Imogen Poots…
Probuđeno interesovanje za život i zaostavštinu Jeff Buckleya moglo bi se prije protumačiti kao nešto što iniciraju epizode njegovog tragičnog života, nego kao nešto što bi zagolicalo dušu producenata isključivo kroz njegov neveliki, ali užasno važan muzički opus.
Nestajući u talasima rukavca Misisipija, „misteriozni bijeli dječak” je cementirao svoju gotovo ikoničnu pojavu. „Better Burn Then fade Away” u svom najeksplicitnijem vidu. Nakon samo jednog albuma, Jeff Buckley je uspostavio neke granice kvaliteta za cijelu generaciju prve polovine devedesetih. Njegov uspjeh u ovome je tim veći, što je upravo u to vrijeme u Sijetlu raslo čudovište koje će progutati ne samo američku, već i svjetsku muzičku scenu.
Činjenica da je sin takođe prerano preminulog i takođe hiperkreativnog temeljca 60ih i 70ih Tim Buckleya priči daje nove momente. To što je oca u životu vidio samo jednom (po njegovom svjedočenju iako u filmu pominju dva susreta) daje onu, gotovo ogavnu holivudsku patetiku, bez koje se ne prilazi ekranizovanju nečijeg života.
Upravo u svemu ovome treba tražiti razloge zbog čega je „Greeting From Tim Buckley” samo prvi u nizu filmova o mladom muzičaru i njegovom odnosu sa ocem, koji će nas zapljusnuti u narednom periodu. Njegova jedina sreća je valjda u tome što je, kao što pomenusmo – prvi u nizu, pa će izbjeći zamke već znanog, ispjevanog, viđenog i ispričanog.
Nakon film koji potpisuje relativno nepoznati Daniel Algrant (ako se neko sjeća režirao je prilično loše filmove „Naked in New York” i „People I Know”. Da, i par epizoda Sex & the City!) stižu nam još dva. Jedan, čija priča za sada izgleda prekopirana iz Algrantovog djela, a drugi pod producentskom palicom majke pokojnog umjetnika.
Brendan Fletcherov „A Pure Drop” rađen po istoimenoj biografiji Jeff Buckleya bi trebalo da izađe uskoro, no teško da će imati da kaže nešto više od svog prethodnika. Treći, očekivanog naziva „Mistery White Boy” ima toliko rupa i problema u produkciji da i pored činjenice da raspolaže najbogatijom arhivom, kako muzičkom tako i filmskom, te naravno živim sjećanjem Buckleyevih najbližih, ostaje pitanje njegove kompletne realizacije. U igri za ovaj film osim Patricie Arquette koja će glumiti Jeffovu majku i Jake – sina Ridleya Scotta ili Amy Berg koji bi ga trebali režirati, sve češće se pominje ime James Franca koji možda zamijeni prvog pika Reese Carneya u glavnoj ulozi.
Ako i dođe do ovog obrta u stvaranju trećeg biopika o mladom muzičaru, teško da će to promijeniti nešto. Ono što je uradio mladi Penn Badgley (Margin Call, Easy A), a uz sve probleme koji prate druge dvije produkcije teško da može biti nadmašeno.
Ne, nije Badgley toliko jak i darovit glumac da se njegova rola ne može ponoviti i unaprijediti, ali se svojski potrudio da svojom vokalnom izvedbom oteža rad kolegama i makar na kratko vrati toliko nedostajući Buckleyev anđeoski glas. Badgley je otpjevao (i kako izgleda odsvirao) sve dionice iz brojnih, prilično zahtjevnih numera iz zaostavštine oba Buckleya i to sa nepobitnom uvjerljivošću. Od nekih ranih Buckleyevih radova, poput prvih improvizacija na Gary Lucasovoj ranoj verziji pjesme „Grace”, preko „Lilac Wine” Nine Simone sve do završne „Once I Was” Tim Buckleya, Badgley zaista pokazuje i tehnički i ekspresivno da je u stanju da iznese ovaj dio uloge.
Ono u čemu ne uspjeva je nažalost ostatak role. To možda i nije do njega. Dan Algrant je svoj „Greetings From Tim Buckley” bazirao na komplikovanom odnosu ne samo oca i sina, već i dva tragična karaktera, ali i dvije bogate i umnogome različite muzičke zaostavštine. Upravo u sve tri paralele Badgley ne uspijeva da iznese suštinu, pa češće izgleda kao iznervirani pubertetlija i umišljeni i neshvaćeni umjetnik, nego neko ko je komponovao najljepše momente devedesetih.
Sa druge strane režiseru se mora skinuti kapa poslom koji je obavio u muzičkom dijelu cijele produkcije, vješto manevrišući između pravnih začkoljica povezanih sa nemanjem autorskih prava na ogroman dio repertoara Buckleya mlađeg.
Kompletnu priču on tako pakuje u nekoliko dana vezanih za pripreme čuvenog bruklinskog koncerta u čast Tim Buckleya na kome je mlađi muzičar napravio prve korake u svojoj nekoliko godina dugoj karijeri.
Ono što film takođe zahtjeva da bi dobio iole prelaznu ocjenu je i poznavanje nekih ključnih momenata i numera iz kataloga oba Buckleya. Bez ovoga završnica u kojoj mlađi umjetnik – sin, izvodi neke od ključnih momenata očeve karijere, poput recimo „I Never Meant to be Your Mountain” (čije je stihove Jeff donekle i promijenio za ovu priliku) koja govori o zamršenom odnosu u porodici, nije efektna koliko treba biti. Nažalost samo će upućeniji dokučiti puni smisao finala Algrantovog omaža muzici i životu ove dvojice velikana.