Proročica Sabljara je davno (ne tako proročanski) rekla „…na raskršću bili smo svi…“, no izgleda da su u ovim našim vukojebinama raskršća oduvijek imala samo dva kraka. Pro et Contra, Crno i Bijelo, Lijevo i Desno… Ako si sa njima, ne možeš biti sa nama. Vakuum između ovih krajnosti, popunjava užasno minorna brojka onih koji nemaju amove. Ova naša muzička polarizacija je tek užasno bolna. Ili si DJ oko Koprivica ili si DJ Voole and his Montenegro pop vremeplov. Ostatak domaćeg i svjetskog stvaralaštva ide direktno u recycle bin.
Gledajući u ovaj domaći retrovizor, ne može se nazrijeti momenat u kome smo sentiment kidanja glava ljutom neprijatelju zamijenili samo „sentimentom“. Stigla emancipacija i do nas i kako to obično biva svi potrčali da je kupe, valjda se dijelila uz dnevne novine. Ili je možda dojadio napaćenom pučanstvu jednoobrazni epski obrok, pa poželio malo lirskih đakonija. Treba pri ovom imati na umu jednu „sitnicu“, dok su „primjeri čojstva i junaštva“ imali svoje istorijsko opravdanje – guslar inspiriše ratnika koji inspiriše guslara koji inspiriše ratnika… ovi današnji primjeri niti inspirišu niti mogu izdržati zub vremena. Čast čojskim malobrojnim izuzecima! Kakva god nekima bila naša svijetla prošlost imala je ono što domaća popularna muzika odavno nema – damar. Da ne kažemo kohones. Sa druge strane ne stoji ni tvrdnja da je onaj srednji dio naše muzike, a kojim se pretežno bavimo na ovima stranicama, obdaren međunožjem. Ipak, ne treba zaboraviti činjenicu da je od Višnjića naovamo u „popularnoj“ muzici jedini prostor koji je bio koliko toliko socijalno osvješćen i dovoljno „čojski i junački“ upravo taj „međuprostor“. Rame uz rame sa ovakvom situacijom na bini ide i situacija sa podijuma. Publika osvješćena i ostrašćena jednako kao i njihovi bardovi. Pljuckalo se danima po humanitarnom koncertu u Berlinu i prikupljenoj svoti od stotinjak eura koju je iz džepova posjetilaca izvukla muzika DVA benda (od kojih jedan postoji nešto više od godinu dana). Šta onda reći o sumi od 1500 eura prikupljenoj na koncertu 40 najvećih zvijezda naše estrade. I pored ovakve klime, da ne kažem tradicionalne domaće klime, se neko čudi zašto se studenti ne bune, zašto se srednjoškolci zahvaljuju Prajmusu, zašto niko ne pliva uzvodno? Osim toga što se „Ne smije pričat“ i što se ne vidi „čemu sve to“, ¸pučanstvo se vješto ušuškalo šubidua iznova recikliranim molovima domaćih i stranih bardova. Nešto ne mislim da bi Lekso Seičić posjekao onog samuraja da je pri sebi imao iPod nafilovan muzikom rodnog kraja sa kraja XX i početka XXI vijeka.
P.S. Na Amazonu u narudžbenici za „Primjeri čojstva i junaštva“ stoji OUT OF PRINT !!!
Muljko