U najnovijem intervjuu za Mulj naš sagovornik je Dušan Vuleković – član bendova Autumn for Free, Canborn, Drugi Dan Na Zemlji… Čovjek koji je već više od 10 godina prisutan na crnogorskoj rock sceni. Pa da vidimo šta on ima da kaže o tangu, putovanjima sa bendom, kompromisima, bezobraznim organizatorima svirki, Enrike Iglesijasu i lošoj probavi
Za početak, standardno, reci nam nešto o bendu Autumn for free, ko ga sačinjava, kad i kako je nastao i kako je porastao?
Autumn for free je nastao u oktobru 2007. Ivan Marović, Nino Mirošević i ja smo se konačno našli i odlučili da nekako nastavimo ono što smo počeli sa DDNZ-om skoro deceniju ranije. Ja sam do tada živio u Beogradu, taman tad negdje sam se vratio ovamo. Mi smo zapravo cijelo vrijeme bili u kontaktu i neprestano svirali zajedno. Prvih godina smo pravili nove pjesme za stari bend, a kasnije počeli da skupljamo ideje i materijale za neke nove projekte. Dakle krajem 2007. nekako su se poklopili potrebni uslovi i stvoren je taj novi bend – Autumn for free. U bendu je od početka bubnjar Blažo Tatar. Nino je bio tu do sledećeg ljeta, onda je morao da ide na brod i u postavu upada Ivan Pejović. Autumn for free tako izgleda i danas, ovakva postava odlično funkcioniše.
Ono što prvo pada u oči je da su članovi benda Autumn for free rasuti po Crnoj Gori. Takođe, svi svirate u još ponekom bendu ili se bavite još nekim muzičkim projektima sa strane. Koliko vam je teško da se okupite i na koji način nastaje muzika koju stvarate?
Što se tiče kilometara i nije neka impresivna razdaljina u pitanju. Svakako da je po kiši i snijegu lakše doći na probu ako ti je prostor za vježbanje ili studio na 5 minuta, ali ni ovako nije problem. Uglavnom radimo u Tivtu, u Marovom studiju Deaf Circuit, gdje nam je sva brojna oprema, kompjuteri, sintovi, pojačala, tu smo kod kuće. Nekada imamo probe i na Cetinju ili u Podgorici, zavisno od situacije. Mi smo zapravo mala komuna, izmješali smo se u nekoliko bendova. Tu su noseći Aff, Pleme, Baltazar, ali i razni spin-off projekti npr. Bettonheads – Ninov prezabavan bend koji se pojavi ponekad i spašava stvari od letargije. Svi ti bendovi su jasno različiti, Baltazar je fenomenalan džez trio, Pleme je … pleme, noise, trash, visual, experimental. Najeklektičniji je nekako Autumn for free. Tu ima svega po malo. Muzika nastaje zajedničkim radom na nekoj ideji. U zadnje vrijeme u radu na novim pjesmama često imamo i određeni osmišljeni koncept, semantički opseg u kom želimo da ostanemo sa nekom pojedinačnom kompozicijom, ponekad je to samo žanrovski citat, nekad potpuno izvrtanje nekog klišea naopako. Trudimo se da uvijek osvjestimo proces oblikovanja muzičkih ideja, tačnije da, koliko je to moguće, prepoznajemo te razne šablone koji spremno čekaju da ti se uvuku u pjesmu i onda da se igramo sa njima. Otprilike tako.
U vašim pjesmama može se čuti šarenolik dijapazon razlicitih žanrova: progressive rock, grunge, kapljica post rocka, kapljica jazz-a… Koji su muzičari uticali najviše na vaše stvaralaštvo?
Svako od nas ima različit background što se toga tiče. Imamo i dosta dodirnih tačaka. Možda se u tim presjecima mogu pronaći neki, za nas, uticajni muzičari ili albumi. Na to što si nabrojao mogli bi se dodati i surf rock, razni okretni plesovi, Pantera, Frank Sinatra, Drone. Ovih dana smo finiširali jedan tango.
Svirali ste na Nektar Demo Festu kao jedini crnogorski bend, takođe skoro ste svirali sa Xanaxom u Beogradu i Nišu, kakve utiske nosite iz “inostranstva”?
Sjesti u auto i putovati negdje sa bendom – na to smo prilično navučeni. To je zaista najvrjednija nagrada koju smo do sada dobili za svoj naporan rad. Spakuješ opremu i sjedneš u kola, pogledaš oko sebe i shvatiš da se nalaziš u sedmodnevnom road movie-u, u prvom kadru otvarajuće scene. Ostaje ti samo da se igraš podžanrovskim filmskim elementima. Što se tiče konkretnih svirki, bile su odlične. Doduše u Banjaluci na demofestu smo bili hendikepirani očajnim radom tonaca. Iako je binski zvuk bio dobar. Dakle mi smo na ogromnoj bini imali utisak da je sve u najboljem redu, kada smo kasnije pogledali snimak nastupa shvatili smo da je zvuk vani bio nikakav, nigdje gitara, bas mutan, da ne širim priču. Svejedno, to nas nije omelo da se dobro provedemo tamo. Taj cijeli festival je upravo to, nažalost i ne mnogo više – zaista dobar provod. Fenomenalno organizovan i preskup, sve uljepšano do parodije, pravi tv šou. Nemoj da te ovo zavara, išli bismo opet bez sekunda premišljanja. Beograd i Niš, to su bile odlične klupske svirke, dobro posjećene, sa odličnim kritikama. Veoma pozitivno i dragocjeno iskustvo.
Neki od članova tvog benda imaju jazz pedigre, kroz muziku vam se često provlače izlomljeni ritmovi i neuobičajeni rifovi, aranžmani su kompleksni i slojeviti. Koliko tehnika i neko teorijsko znanje o muzici mogu biti bitni za stvaranje pjesama? Da li je vaša muzika plod konceptualnosti ili spontanosti?
Mislim da nema pravila. Po mom mišljenju, ključno je biti svjestan materijala u kome oblikuješ, poznavati ga, nametati mu svoju volju i ideju a ne robovati mu. Ako je za to potrebna tehnika i teorijsko znanje onda ok – bitno je. Naša muzika je i spontana i plod koncepta. nekad je spontanost upravo dio koncepta. Kako kad. I mislim da je ok da stvari budu „neuobičajene”, biti u domenu očekivanog i pitkog ima smisla kada recimo zarađuješ dobre pare od toga koliko je ljudi downloadovalo svaku tvoju pjesmu na svoj ipod. Ovako, kada nemaš neke posebne obaveze ni prema kome, zašto se ne bi malo zabavljao sa formom kad je već tu, naročito ako ti to pruža neizmjernu radost. Ne razumijem ljude koji prave kompromise za džabe. Možda vole.
Već smo utvrdili da se ne bojite da eksperimentišete s muzikom. Šta misliš, koliko je crnogorska rock publika sposobna da to “proguta” i koja je to ciljna grupa kojoj Autumn for free nudi svoj rad?
Naša ciljna grupa su ljudi koji mogu da slušaju muziku bez velikih pretenzija i potreba da pakuju to što čuju u ladice sa natpisima. Siguran sam da ima dosta ljudi koji dolaze na naše nastupe i uživaju u tome što radimo – kao i mi.
Bend je u završnoj fazi snimanja svog prvog albuma. Reci nam nešto o tome, kako će se zvati album, gdje je sniman, kako je tekao proces snimanja, da li planirate da ga izdajete zvanično ili ćete ga izbaciti na internet i da li planirate promociju po regionu?
Mi smo praktično završili snimanje albuma. To je bio maratonski proces koji smo započeli prije više od godinu dana. Snimali smo u našem studiju Deaf Circuit, to je prednost zbog neograničenog vremena koje imaš za rad i prostora za razne eksperimente, opet vjerovatno je sve to i mana ovakvog procesa rada, moraš da odlučiš kada je gotovo inače traje veoma dugo, a mi nismo donosili prijeke zaključke i odluke, svaka pjesma se dobro skuvala. Kunst je pronaći tu mjeru. Album će imati 12 pjesama i zvaće se Autumn for free, dakle selftitled. Pjesme koje su ušle na album predstavljaju izbor kompozicija nastalih u periodu od osnivanja benda pa zaključno sa Neprekidnim jutrom koja je završena proljetos. Sada treba finalizirati produkcijski dio te priče. Što se tiče izdavanja još uvijek nismo odlučili. Vidjećemo u razgovorima sa izdavačima da li postoji interesovanje i da li su spremni da na pravi način organizuju marketinški dio svega toga, promocije, televizijsko i radio emitovanje i slično. Uvjek nam ostaje samizdat varijanta, koja i nije toliko loš izbor danas. Svakako planiramo promocije po Crnoj Gori, novo putovanje u Beograd i eventualno još neka mjesta.
Do kad je Autumn spreman da svira for free i da li očekuješ da se popravi situacija u Crnoj Gori sto se tiče tog finansijskog faktora za autorske bendove? Šta je potrebno za tako nešto? Kakva su vaša iskustva sa organizatorima svirki i sličnih dešavanja ovdje i “napolje”?
Autumn i ne svira for free. Nemamo para da finansiramo organizatore svirki, vlasnike kafića i klubova ma koliko to željeli. Jednačina je jednostavna: kada neki bend dobija pare za svoj rad, može da kupi nešto opreme, može da opremi svoj prostor za rad, snimi neku pjesmu u studiju, spot, svejedno da postane bolji i ozbiljniji, uvježbaniji. Od toga svi profitiraju. Ovako imamo mlade grupe koje sviraju na očajnoj opremi i očajno zvuče, na žalost to nema veze sa njihovim talentom ili vjerom u ono što rade, ali svejedno i onako malobrojna zainteresovana publika ostaje uljuljkana u stavu da su to neke prljave, bučne, mikrofonirajuće, nasumične svirke i bendovi. Ipak, žive svirke su očigledno ponovo u modi, sigurno ne krivicom domaćih organizatorskih snaga. Treba to iskoristiti, podići tu priču na neki minimalni pristojni nivo. Započeti dobar trend i izgraditi scenu. Ljudi koji očekuju da neko svira besplatno su bezobrazni. Kad im dođe vodoinstalater u kuću, sigurno ga na izlazu potapšu po ramenu i kažu, odličan si bio, meni je bilo baš dobro! Svuda u okruženju je slično, ne isplati se.
Solidno ste propraćeni od strane medija u zadnjih godinu dana. Da li planirate uskoro snimanje spota? Da li misliš da su mediji sad spremniji da promovišu rokenrol bendove?
Sjajno je to što mediji pokazuju interesovanje za nas i naš rad. Ono što generalno nedostaje kod nas je kvalitetna muzička kritika koja se bavi domaćom scenom. Bez pretjerivanja, devedeset posto tekstova koji su objavljeni o AFF su imali copy paste tekst sa našeg majspejsa, nigdje stava, recenzije, makar utiska. Vaš portal je tu pomjerio stvari sa mrtve tačke i sve čestitke na tome. Treba svima da bude jasno da nijednu muzičku scenu, nijedan pravac, žanr kako god, nijesu stvorili sami bendovi, već zajedno sa njima, ako ne i prije njih, dobra kritika, magazini, novinari. Magazinska i albumska kultura je dugo već stvar nekog prošlog vremena (vidio sam skoro plakat za svirku rock is not dead, sa ogromnim punim mjesecom i gitarom, kao da priziva andedove da izađu iz svojih raka i da svi skupa praktikuju ritualan hedbeng nad besmrtnim rifovima fetišizirajući pritom svetu im matemetičku nelogičnost – misteriju broja mogućih kombinacija ona ista 4 akorda). Ali virtuelni derivat takve kritičke sfere su upravo razni blogovi, mp3 download, zašto da ne, ovakvi sajtovi kao što je mulj.net i on ima priličan potencijal. Zadatak kritike je da otkriva, da upoznaje, da vrijednuje i ostvaruje komunikaciju izmedju autora i publike i to je ozbiljan posao. I dizajn svega toga je ozbiljan posao, što se da zaključiti iz opisanog plakata. Što se tiče spota, da, planiramo to već neko vrijeme. Meni je to profesija, pa davim sa uslovima i potrebama, ali uskoro će biti nešto i na tom polju.
Jedan si od ljudi koji su duže od 10 godina aktivni u crnogorskim rokenrol vodama. Koliko su se stvari promjenile, kako je sve to izgledalo nekad, a kako ti djeluje sad što se tiče crnogorske “rock scene”? I nekad je Crna Gora imala šta da ponudi (Gospoda Glembajevi, Drugi Dan Na Zemlji, Cuban Lab, Emotional Sickness, Little Radojica…) ali je te bendove progutao mrak tadašnjih dešavanja u bivšoj nam Jugi. Da li misliš da ove nove snage očekuje svjetlija budućnost? Da li u ovom novom talasu bendova postoje neki koji su ti se svidjeli i za čiji rad smatraš da ima potencijala?
Bilo je tu zaista sjajnih bendova, ali situacija je ipak bila mnogo gora nego što je sada slučaj, iako mislim da se ništa suštinski nije promjenilo u Crnoj Gori. Ono što čini situaciju boljom je upravo mogućnost komunikacije kakvu nismo imali prije desetak godina. Razne internet socijalne mreže ma kako fake bile ipak omogućavaju konstantan dijalog sa publikom, vrlo brz feedback, odličan su prostor za marketing i besplatne su uglavnom. Da ne govorim o dostupnosti opreme za snimanje, instrumenata. Nus produkt toga je pojava ogromne količine smeća, nedostatak autocenzure koja je nekada bila sistemski obezbjeđena. Web u svojoj neposrednosti i interaktivnosti nema ugrađen takav filter. Tu se vraćamo na priču o pouzdanoj recenziji kao neophodnosti. Iako je crnogorska scena mala, i tu moramo praviti selekciju. Ima nekoliko novih odličnih, kreativnih i hrabrih bendova, a naravno, ima i očajnih koji dobijaju jednak prostor, što nije dobro.
Bio si član benda Drugi Dan Na Zemlji koji je 2002. druge godine izdao album “Antimon” za Rock Express Records. Kakve utiske nosiš iz tog perioda?
Drugi dan na zemlji je jedna cijela priča za sebe. Za mene to je fenomenalan period i drago mi je da postoji to izdanje, imaš osjećaj da nije sve baš pošlo niz vodu. Bilo je tu zabavnih epizoda, kao kada smo mijenjali ime albuma da bismo se nekako oslobodili nagrade sa crnogorske gitarijade, mislim 2000. godine. Nagrada je bila izdavanje albuma u Podgorici, bolje reći uništavanje albuma. Možeš li da zamisliš da su ljudi samovoljno napravili fade out na svakoj pjesmi i štampali diskove tako. Sada to zvuči zabavno. Onda smo otišli u Beograd i tamo je bilo bolje sa rok ekspresom, mada se ni oni nisu ubili od promovisanja. Prodalo se jedno 300 – 400 diskova i do skora su mogli da se pronađu i kupe, a pod ugovorom smo još oko pet godina 🙂 Taj isti materijal je dakle doživio dva izdanja. Jedno se zvalo „Rough cut”, stotinjak diskova sa fadeoutovima, to je pravi kolekcionarski primjerak, hahaha, a drugo je „Antimon”.
Član si benda Canborn koji je snimio i album (uživo odsviran) i ponudio ga na internetu za besplatan download. Reci nam nešto više o tome, da li je taj bend još uvijek aktivan?
Canborn je projekat koji smo još 2005. godine započeli ja i Miloš Krivokapić poznatiji kao Žaro, inače bubnjar iz DDNZ-a. Obojica smo bili u Beogradu i odlučili da napravimo bend. Canborn je dugo funkcionisao kao duo, samo gitara/vokal i bubanj. Imali smo i nastupe kao dvojka. Onda se priključio Taske koji je i ranije upadao u DDNZ kada je bilo potrebno, npr kada smo išli u Zaječar na gitarijadu, tamo je svirao sa nama. Uglavnom Taske je dodao bas u Canborn. Snimili smo album za 13 sati, uživo u jednom solidnom studiju na fakultetu za snimanje i obradu zvuka, kasnije smo to miksali Maro i ja. Sve u svemu zanimljiv i brz album sa 7 stvari, dosta distorzija, oštrih prelaza, bez mnogo digresija. Meni jako drag, period i album. Nešto se dogovaramo da na ljeto napravimo koncert. Vidjećemo šta će biti od toga. Za sada, Canborn je dio Deaf Circuit porodice.
Koliko su muzičari iz regiona otvoreni za saradnju? Da li postoji neki novi bend iz našeg okruženja koji bi izdvojio? Šta članovi Autumn for free-a slušaju u zadnje vrijeme?
Imali smo super saradnju sa beogradskim Xanaxom, kao što si pomenuo, relativno freškim projektom nekoliko iskusnih i poznatih muzičara. Mi smo stupili u kontakt sa Krakom, koji nas je bukvalno iskopao na netu i pozvao da pravimo koncerte skupa. Prvobitna ideja je bila da putujemo zajedno sa njegovim tadašnjim bendom Presing, zaista kultnom beogradskom grupom, ali oni su se razišli u međuvremenu. Kada je osnovan Xanax, pozvali su nas je i mi smo svirali u Nišu i Beogradu sa njima. Pokušavali smo da sarađujemo i sa nekim drugim bendovima, ali sa manje uspjeha. Inače, što se tiče plejliste u mom plejeru, u zadnje vrijeme sam slušao Bjork, Woven Hand, Them Croocked Vultures, Polvo – novi album koji nije nešto, Rachel’s, to je sve što mi pada na pamet. Prilično su mi se promijenile preference u zadnjih par godina. Mogao bih da bacim većinu cedeova od ranije. Mislim da je to dobro.
Da li pratiš svjetsku rokenrol scenu i da li misliš da je rokenrol istupio svoju oštricu, kao što mnogi tvrde, ili ga je progutao konzumerizam?
Pratim, po navici. Ja mislim da rock i nije prečesto imao neku jasnu oštricu. Sad mi pada na pamet koncert Ratm u Mexico Cityu, dobro tu je postojala oštrica, itekako. Ali poslije smo dobili ljigavi Audioslave, e da, Chris Cornell, ja ne shvatam što se desilo sa tim čovjekom. Lakše mi je kad zamislim da je pao na glavu negdje i otukao dobar dio mozga. Enrike Iglesijas je sigurno ljut što mu reborn Chris otima ‘leb iz ruku. Ima bezbroj primjera, nameće se zaključak da ta „oštrica” rocka i nije bila ništa drugo do maskea, nekakvog poželjnog imidža, zapravo reklame, prodajne strategije. Izuzev u par slučajeva koji su se nesretno završili. Kapitalizam se liječi sam, iznutra, on je neuništiv.
Kakav je osjećaj baviti se alternativnom muzikom u zemlji gdje je Gula sinonim za rokenrol, Blagota Mitrić poslednji boem, a vlast toliko dobra da je ne mijenjamo već 20 godina? Koliko dugo ljubav može da vuče čovjeka da se bavi nečim tako neprofitabilnim i neprihvaćenim u ovoj zemlji i da li misliš da ćeš se i za 10 godina baviti stvaranjem muzike ili pak imaš “Plan B”?
Zapravo je baš teško dati ozbiljan odgovor na ovo pitanje. Osjećaj sigurno nije prijatan, ali vremenom naučiš da ne očekuješ gotovo ništa, a da istovremeno ostaneš pozitivan i otvoren za komunikaciju. Ja sam prilično zadovoljan statusom koji imaju ne-mejnstrim muzičari, kada pogledaš kakva je situacija u nekim drugim društvenim sferama. Uopšte sve različitosti se kod nas kažnjavaju. Ta agresija je odraz slabosti i kukavičluka. Onda osjećaš kao nekakvu dužnost da se angažuješ što više i boriš protiv tog odvratnog, agresivnog provincijskog mentaliteta. Plan B je zapravo ironičan osvrt na taj izbor. Tako će se zvati naš sledeći album.
Čuo sam da neki ljudi govore da ih Autumn for free podsjeća na Radiohead
Hvala im, ja sam čuo i neke koji govore da ih podsjeća na lošu probavu.
Koji film pogledati prije/poslije slušanja vaših pjesama?
Waking life.
Svakome se nekad desi neki kiks na bini dok svira: raštima se gitara, pukne žica, udari te struja… Ispričaj nam neku zanimljivu anegdotu, nešto što ti se desilo dok si svirao sa bendom.
Mi smo kao omanje lutkarsko pozorište iz pakla sa cijelom gomilom kablova, pedala, klavijatura, visimo o razne žice, ja padam stalno plešući po pedalbordu, Maro pred nastup uključuje gitaru u klavijaturu i slično. Sad smo počeli da radimo sa analognim sintisajzerima koji su kao telefonske centrale, jedva čekam da vidim taj haos koji će da nastane uživo.
Jesmo li nešto zaboravili, neka poruka za kraj? Hvala na intervjuu i jedva čekamo da slušamo album. Pozdrav od Mulj ekipe.
Dodao bih da Autumn for free radi na novom materijalu već od ljetos, imamo već pet novih pjesama koje sviramo uživo i gomilu započetih. Planiramo da uskoro napravimo nekoliko koncerata po CG i u regionu, krenuli smo iz Evergreena u Kotoru 9. januara, to je bila baš dobra svirka. Na tim nastupima ćemo promovisati materijal sa albuma, ali istovremeno i nove stvari koje donose blagu promjenu pravca, nešto čemu dugo već težimo i po čemu će Autumn for free definitivno biti prepoznatljiv. Eto, nadam se i ja da ćemo uskoro držati ovaj prvi cd u rukama, ili na hardovima svejedno. Hvala i vama na interesovanju.
Razgovarao: Stefan