Šta za Vas predstavlja bubanj?
Život, sve… to je jednostavno najbolje sredstvo kojim možete iskazati u jednom trenutku i emotivnost, intelekt i fizičko oslobađanje… Ma bubanj je pokretač!
Pošto ste iz Crne Gore, šta je ono što nosite odavde? Šta je najbitnije što vezujete za ovo podneblje?
Ma nosim sve. Krš, namrštenost, a i svu surovost naših brda pretočenu u najtananije iskaze i izraze… Posebna je to energija! Od Like pa do Prokletija u zadnjih 50 god nema niti jedne olimpijade a da neko nije kući ponio neku od medalja.
Kako ste počeli da se bavite muzikom?
Izgleda slučajno, mada ništa nije slučajno… Majka mi je svirala violinu, a otac gusle, naravno i diple i gajde. Ali su oboje guslali pa eto…
Veliki je broj muzičara sa kojima ste sarađivali, veliki broj raznih žanrova. Koliko je teško dati autorski pečat u svim tim bendovima ?
Vrlo teško. Svaki autor želi da vas do maksimuma iscijedi, ali to me je i očvrslo. Nekako sam ipak ostavio nešto divlje i za sebe. To se riječima teško može opisati… ali evo da citiram Stoleta Popova, filmskog režisera – „ZAR JE BILO POTREBNO DA NAM DOĐE OVAJ MOMAK I DA NAM DONESE SUROVOST CRNOGORSKIH PLANINA DA BI MI DOBILI HIMNU” – posle promocije pjesme „UČI ME MAJKO KARAJ ME”.
Otkud izleti da se piše muzika za pozorište, balet, saradnja sa Dj-evima? Koje su teškoće koje prate takvu vrstu rada?
Ja volim izazove. Radio sam sa Leb i Sol oko 20 muzika za pozorište, sam oko 30, jedan mjuzikl, balet, tv film… Volim izazove, a ne volim obavezu prema hitu.
Slike beogradskih demonstracija karakteristične su po Vama i vašim bubnjarima. Iz današnje perspektive kako gledate na taj period?
To je divno vrijeme, puno nade, vjere… Tada je Beograd stvarno bio svijet. Pa da toga nije bilo Ford Copolla nikada ne bi poželio da se sa mnom upozna, nikada niko ne bi pisao knjigu o meni, nikada ne bih ušao u istoriju jednog naroda.To je nešto iskonski važno, ali ja sam samo ostao građanin koji se pokušao izboriti za svoje osnovno pravo, slobodu.
Gostovali ste često u Crnoj Gori, svirali sa nekim bubnjarima odavde, da li vidite potencijal?
Naravno da vidim. Mala smo zemlja a i mali narod, ali taj kompleks malog naroda i sirotinje ne smije da nas sputava. Veliki je potencijal. Priroda je htjela da budemo DRČNI, a to je važno. Grlate čuju na daljinu.
Šta mislite, da li se komercijalizovao bubanj kao instrument upotrebom semplova, kompjutera, ogromnim svjetskim klinikama, dvd školama… Po Vama da li on treba da bude komercijalni, potrošački produkt, ili produkt magije stvaranja prirodne muzike lišene svih savremenih pomagala, i koliko smatrate da se on razvio tokom godina?
Sve u svoje vrijeme. Ja sam rođen u vremenu kada sa gajio odnos čovjeka ka čovjeku, pa me ne mogu sada tajkuni odvesti pod svoje. Sve ima svoje vrijeme i odnos, ali emocije ostaju. E zbog emocija se razlikujem od životinje..
Takođe slikate?
Ma kakav sam ja slikar, ja samo volim kada se nađemo ja i papir, nekako sami. Jedna linija, druga linije i priča počinje. To me čini sretnim jer smo sami i intimni, papir i ja, a slikari su ozbiljna stvar, moji prijatelji Mujo Jovićević,Ratko Odalović, Draško Dragaš… Ma to je istorija koja je najveći i najbolji crnogorski proizvod, oni su vrijeme obilježili… a o tome će se tek čuti.. a da ne govorimo o Lubardi, Dadu, Staniću…
Šta je po Vama najbitnije da neko posjeduje da bi mogao da svira bubanj, da li ima neki savjet?
Vjeruj mi da ne znam. Znam samo da moraš biti dovoljno blesav i vjerovati u sopstvenu energiju. Valjda to.
Kada bi zaokružili karijeru ovako ukratko, koliko smo se mogli dotaći bitnih stvari iz nje, šta bi označili kao najbitnije, kao najvrjednije?
Da ništa nisam uradio sem pjesme „UČI ME MAJKO KARAJ ME” dovoljno je, a mislim da nisam sve rekao. Ima valjda još, ali to je dio istorije a ne mene.
Hvala za intervju pa se nadam da ćemo nekada napraviti karneval u Crnoj Gori gdje bi svaki Crnogorac imao palice i svirao.
A to je tako jednostavno. Svaki čovjek je pokretač svog ritma. Da ga nema ne bi znao ni hodati. Ritam pokreće svijet.
razgovarao: ĐorđepunX