Dejan Cukić izdao novi album povodom, kako reče, 26 godina solističkog rada!(?) To je, ustvari neka kompilacija Cukić&Spori ritam bend, tačnije odlučio je da obraduje svoje fanove nekim ,,best ofom”, i tome pridodao dvije nove stvari.
Čuo sam te pjesme inventivnog naziva (,,Prava ljubav” i ,,Priča o ljubavi”) i – opet ništa. Čovjek je zaista nevjerovatan – 26 godina svira istu stvar, bez boje i mirisa. I ne znam zašto ga uopšte pominjem kad sam potpuno ravnodušan prema njegovoj umjetnosti. Možda sam očekivao da će nakon 26 godina ,,solističke” karijere (i nekoliko godina u raznim grupama) odrasti, trgnuti se i razbuditi, da će odlučiti da nešto promijeni u svojoj svirci i, pobogu, u onim tekstovima. Radi se o nesumnjivo inteligentnoj osobi, pozitivnoj energiji, odličnom poznavaocu rokenrola, koji, međutim, nikako da veliko ,,teoretsko” znanje pretoči u svoj lični izraz. Jeste ostao dosledan rokenrolu kroz sve ove godine, ali potpuno nevjerovatno je ostao dosledan i svojoj dosadnoj svirci- jedan te isti ritam, ni spori ni brzi, i, naravno, oni tekstovi. Moram mu odati ,,priznanje” da je čak i pjesme koje je obrađivao, a radi se o velikim hitovima, nekako uspijevao da ,,omlitavi” i učini ih nezanimljivim. Vrlo je čudno da ga iz te njegove atmosfere nije pokrenula ni činjenica da je on ipak počinjao u vremenu kada se rađao i novi talas, on je samo preskočio tu fazu, a ostao je ,,isti” čak i nakon kratkotrajne saradnje sa Džonijem Štulićem negdje sredinom devedesetih. Ne bih komentarisao njegovo druženje sa Momčilom Bajagićem, iako je možda tu korjen svega. A, ono što je najčudnije je da je svih ovih godina radio sa odličnim muzičarima iz sastava ,,Spori ritam bend”. Da neko ne pomisli nešto loše, sve ovo pišem vjerujući da on, još uvijek, nešto može da uradi…
Jole