Abergaz je bend iz Zagreba. Sviraju punk. Postoje od 2007. godine i gotovo svake godine izdaju po jedan album. Davor Hranjec je borac za bolje društvo pa pored sviranja, bavi se i aktivizmom, često praveći performanse po ulicama Zagreba. O svemu i svačemu popričali smo povodom novog albuma „Snošaj faktora”.
Kad ste oformili bend i šta znači Abergaz?
Abergaz je nastao 7. 3. 2006. godine, blizu svetog Agrokorovog tornja u Zagrebu. Značenje je “zagrebA” u nazad i barem u mojoj glavi trenutno, to znači dokučivanje globalne svijesti, iz lokalne okoline. To je izmišljeni bend, kojeg uvijek čine stvarni ljudi, sa jedinom konstantom, koju čini moj “alter” ego.
Veoma ste aktivni na svim planovima. Šta vas pokreće?
Gorivo okoline koje ulazi u mašinu i gori prilikom stiskanja punk’n’rolla. Ali nije samo to, jer nam najviše para ode na kotače i održavanje podvozja toga pankmobila, jer nije mala stvar vozit i po asfaltu, i po blatu, i po šoderu preko stodvadesethiljada kilometara, pogotovo kada je vozilo domaće proizvodnje, a djelova sve manje. Mislim da nas pokreće ona autohtona želja za jebanjem i oca, i materi smrti, jer će za smrt ionako biti i više nego dovoljno vremena, a mi zapravo cijelo vrijeme otkrivamo ima li i života prije iste.
Zagreb ima pregršt bendova svih žanrova. Šta mislite o sceni?
Nije dovoljno i konstruktivno povezana, a ako to uskoro sama sebi ne popravi – otići će u kurac skupa i sa onim bendovima sa kojima nikad nisu ikakvu komunikaciju uspostavili, a HDZ i SDP će vladati i narednih 30 godina. Ne bi bila to prva takva scena, kojoj je Abergaz bio na sprovodu, a je li zadnja – evo – tu jezik svoj pregriz’o.
{youtube}MCOGyjD7w88{/youtube}
Borite se protiv sistema. Šta vam najviše smeta danas?
Novčane i imovinske ovrhe nad sirotinjom i svima drugima ispod oligarhije i zbog 19 lipa neplaćenih računa (evo jebem mater i oca telekomima i ovim putem zbog toga), dok oligarhija i sa višestrukim (i na sudu potvrđenim) ubojstvima hoda po cesti slobodno i situirano te se još usudi i prodavati moral svima klasno ispod sebe.
Smeta nam što oligarhija i dalje ne želi legalizirati više taj kanabis, ili barem da odjebe više od istog – kao i to što nemremo svirati i od zajebancije živjeti, nego moramo raditi neke tamo kurčeve poslove, za kurčeve novce, od kojih kada platimo režije, nemamo ni za nove žice, a kamo li za dicu i porodicu!
Također – ova globalna fašizacija društva, koji je ljudima kurac? Ono, alo, nije ni real-socijalizam sa svojim kultovima ličnosti bio neka sreća najveća – daleko od toga, ali alo, ako misliš da će rasni, spolni, nacionalistički i svi drugi takvi šovinistički zakoni tebi ili ikome drugome dobra donjeti, onda si lumpen-proleter bez klasne svijesti i dokazuješ sve ono šta ti je taj (od samog Đava) Marx i Engels napisao o tebi tamo još u devetnaestom stoljeću/veku/štagod – i prije nego šta su te roditelji uopće i zamišljali.
Ne valja ni ovaj kapitalizam, jer kad se i javlja fašizacija kod mentalno kratkovidnih kretena, nego onda kada kapitalizam jede sam sebe, odnosno, kada propada? Sve je to za nataknut na kurac i za zabit u aristokratski šupak bez vazelina i kurtona, a to je najrelevantnije elaborirao brkati Nietzche na osobnoj razini, sa estetikom Zaratustrinog nadčovjeka, a ružni Bakunjin na onoj društvenoj razini, sa (prevedenim) riječima: “Buržoazija se u svim europskim zemljama više od svega ostalog boji socijalne revolucije te zna da od te oluje za nju nema drugog utočišta osim države, pa zato uvijek želi i traži po mogućnosti što jaču državu ili, jednostavno rečeno, vojnu diktaturu; a kako bi lakše prevarila narodne mase, ona želi da ta diktatura bude zaodjevena u forme narodnog predstavništva koje bi joj omogućile izrabljivanje narodnih masa u ime samog naroda.” u djelu “Državnost i anarhija”.
Stoga sam mišljenja, da ono što najviše smeta Abergaz danas, su uglavnom svi oni problemi koji su trebali biti rješeni još u dvadesetom stoljeću.
Volite Orvela?
Da. I nije slučajno u seks klinču sa Ničeom na naslovnici najnovijeg albuma. Štoviše, ništa nije slučajno i sve ima svoj splet okolnosti.
Šta mislite o panku danas. Da li je brendiran, komercijalizovan?
Ma pank i je i nije sve to. O panku kao samostojećem pojmu, se nikad nije imalo šta posebno misliti, već ga osjetiš ili ignoriraš, sve ostalo su trlababalancije – jer svako ga čini onako kako ga najbolje umije i zna, a činjenica je da nema osobe kojoj se sav pank sviđa ili ne sviđa, a ako i ima osobe koja tvrdi tako, onda laže ili samo nije čula ništa dalje od ovog modernog i odvratnog hip hopa i ar en bija, koji nema veze s ničim drugim, nego da ti uzme pozornost zbog pare, što onda opet znači da te ta osoba laže i dok tvrdi da ti istinu govori.
Reci mi neki stih iz vaše pjesme koji oslikava bend.
“Jer jebeš i ti mene, a moj kurac (klit) nazad je – A – BER – GAZ!”
Da li ste svirali u dijaspori i kako je bilo?
Svirali smo izvan Hrvatske, i u Srbiji, i u BiH, i u Sloveniji pa onda na turnejama koje je najviše Denis dogovarao i u Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Engleskoj i Švicarskoj – i bilo je unikatno gdje god da bi došli. Bilo bi nam i prejebeno, i preloše, i tak-tak, a meni osobno najdraža mi je bila prethodna turneja na kojoj sam po prelasku granice, 90% svojeg vremena proveo u SONJA izdanju, i kad bih vozio kola, i kad bih svirao ta dva tjedna i bilo mi je prejebeno to iskustvo te bih najradije da mogu tako stalno biti, ali nit sam s bratom napravio film Matrix, niti se želim/mogu ulizivati za pare pa mi onda iste nedostaju da napravim šta trebam i da tim činom odjebem to jedno prokleto breme sa sebe koje me još od puberteta ne pušta. I da pritom živ budem.
Sa kojim bendovima imate prijateljske odnose?
Sa mnogim bendovima, o’š sa “manje”, o’š sa “više” poznatima, jer ima tu sada i bez ikakvog pretjerivanja preko 120 koncerata/akcija u radnom stažu i neću uopće sada tu nabrajati sa kime točno, jer bi to onda i favoriziralo neke, a mi družimo se i zajebavamo skupa sa svim svojim prijateljima kad se vidimo uživo, bez obzira na to koliko se dugo i kako uopće poznajemo.
Hvala puno za intervju!
Ma hvala i tebi na pozivu, i živ i zdrav nam još dugo bio, koliko god da to poželio!
razgovarao: ĐorđepunX