“Dva muda, dva miliona crnogoraca” – grafit na autobuskoj stanici u centru Podgorice
Ispršen na ivici krova svoje zgrade posmatrao je kako se u izmaglici mute svijetla Gotama, betonske džungle koja se prostirala u beskraj. Odozdo je dolazila zaglušujuća buka saobraćaja. U mračnim alejama manijaci su silovali djevojčice ili pljačkali slučajne prolaznike, dok su u zadimljenim restoranima bande smišljale planove za nova krvoprolića. Znao je to. Iako je prošlo već pola godine od Robinovog “overa”, nije mogao da prestane da misli na njega. Dužan je, makar u sjećanje na njega da nešto učini. Na nebu se ponovo ocrtavao znak, slika slijepog miša. Više iz navike nego iz potrebe. Udahnuo je duboko i samouvjereno raširio svoj tamni plašt, spreman za akciju. A onda je izgubio ravnotežu i … pao na dupe. Nebo iznad Gotama počelo je da se okreće nepodnošljivom brzinom. “Brus, dođi da vidiš, e’o ga Jelicin mali na televiziju!” čuo je glas iza sebe. “Brus! Majmune, jesi li to opet pio?”
Nema se, ne može se – stara, dobra, crnogorska. Najviše crnogorska. Da li postoji potreba da se očekuje bilo kakva promjena od strane ljudi kojima ne smeta što plutaju u govnima dok ispijajući popodnevnu kafu prepričavaju tuđe živote sa “NE MOGU” natpisom preko čela? Da se kojim slučajem bilo koji superheroj zadesio na ovim našim prostorima epilog bi bio isti kao u ovoj priči sa početka teksta. Betmen bi bio alkoholičar koji nikad nije smogao snage da krene u akciju. Supermen bi ležao u nekom ulazu sa iglom zabodenom u ruci. Spajdermena bi korumpirani političari plaćali da se koncentriše samo na hvatanje penzionera koji su u svom starom Jugu prošli kroz crveno. Eventualno ponekog gradočelnika sa primorja, čisto da se ispuni kvota koju nam traže oni seljaci sa Zapada. Ako po definiciji koju je negdje nekad neko smislio rokenrol predstavlja bunt, onda nije ni čudo što neki kažu da je Crna Gora zemlja bez rokenrola.
U dosadašnjim tekstovima uglavnom smo se bavili sporednim faktorima koji negativno utiču na razvoj rokenrola u nas. Od medija preko organizatora festivala do vlasnika lokala, kritikovali smo sve i svašta. Sa pravom naravno. Ali to radi i ostatak Crne Gore. Svi kritikuju. Priča se, priča i priča, riječi se talože, jedna na drugu, uzalud… U proteklih dvije godine imali smo tonu (uglavnom propalih) pokušaja svakakvih festivala na kojima se promovisala alternativna muzika. A ljubitelji te muzike nijesu na tim festivalima đuskali i provodili se. Oni su pričali. Domaći muzičari koji (ni)jesu nastupali na istim… i oni su pričali. I kritikovali.
Okej, dva najbitnija faktora za rad – novac i energija – nijesu baš naklonjeni rokenrol sanjarima. Ako se uzme u obzir i zaostala društvena sredina i još gora tehnološka infrastruktura, koja se nije mijenjala od kad su se sile Osovine povukle odavde, računica je jasna – baviti se rokenrolom u ovim krajevima nije baš najisplativije zanimanje. Ne može se, kažu moje kolege. I eto zbog toga može se na prste jedne ruke nabrojati sve ono opipljivo što je iznjedrila “crnogorska rock scena” u zadnjih par godina: par albuma, još manje spotova, poneki singl, poneka svirka tu i tamo… Samo u jednom momentu došlo je do masovnijeg pokreta – kada su svi dobili šansu da se pojave na jednom televizijskom takmičenju. Tada je izronila gomila onih koji su imali što za reći, pokazati i odsvirati. Nažalost (ili na sreću?), nastavak borbe između bendova nije stigao do druge epizode, te je ostavio pomenute entuzijaste da životare između ispijanja dvolitri u parku i lajkova na Facebooku, čekajući da sa neba siđe bijeli anđeo koji će im ponuditi ugovor, uhvatiti ih za ruku i organizovati im savršen koncert.
Izvinjavam se ako su moji stavovi nekome suviše surovi, ali niko me ne može ubijediti da je stanje loše jer nam tamo neko “ne da da radimo to što volimo”. Koliko god teška situacija bila, ne može me niko ubijediti da zbog toga neki bendovi koji postoje po deset godina još nemaju snimljen album. Neki nemaju čak ni svoje instrumente. Nedostatak želje za akcijom kod većine domaćih “rokenrolera” ekvivalentna je nedostatku sluha u medijima za iste, kvalitetnije organizovanih svirki i ljubaznijih šefova lokala. Excuse me, ali što reče jedan novinar davno “čovek ne može da se ne složi sa Mr. Pinkom, koji ne daje bakšiš ukoliko nije fantastično uslužen”. Zašto bi se iko trudio oko benda koji neće da se potrudi – za sebe. U skorašnjem razgovoru sa urednicom Vijesti sam zamjerio medijima kako ne pridaju dovoljno pažnje domaćim bendovima. “Stefane, oni u većini slučajeva neće da se udostoje ni da nam jave da imaju svirku” bio je odgovor koji je pobio sve moje argumente. Zaista, taj koji svira nešto u svojoj sobi i očekuje da putem telepatije ljudi saznaju za to neće baš puno postići. Za ideju, ideal se treba boriti, čupati, vikati, vući za rukave. Inače, ne postojiš. A ja baš ne vidim previše čupanja ovdje. Gotovanski stav naših “umjetnika” najbolje oslikava jedan detalj koji sam davno snimio čitajući dnevne novine – nakon prolaska u Top 5 spominjane takmičarske emisije, član jednog benda je izjavio da će oni “sada kada su ušli u finale takmičenja moći da žive od muzike”. Oh yeah, da je u pitanju Amerika ili Velika Britanija, ovo bi možda i imalo smisla. Možda bi se pojavio neki menadžer sa ugovorom u ruci i uskoro se od ovih momaka ne bi moglo živjeti koliko bi se pojavljivali u medijima. S obzirom na našu situaciju, potrebno mi je bilo da par puta pročitam ovu rečenicu tražeći skriveno značenje kojeg na kraju, ipak, nije bilo.
Pažnja, pažnja! Obavještenje domaćim muzičarima: ništa nećete postići dok se ne iscimate sami! Dakle? Ne mogu!?… Kolege muzičari, ako ovo čitate, nadam se da ćete me shvatiti pogrešno. Nadam se da ćete shvatiti ovo kao uvredu, kao šut u međunožje. Nadam se da ćete mi opaliti par šamara (metaforično rečeno) i da ćete me demantovati – djelima, ne riječima. U suprotnom, nadam se da ćete okačiti svoje gitare o klin, povući se iz muzike i zaposliti se u obližnjoj piljari. Jedan bend manje za koji niko ne zna neće puno značiti crnogorskoj rock “sceni”, ali će značiti onima koji, kao i ja, polažu nade u vas – bar će znati na čemu su. Jer može se i mora se. To dokazuju neki iskusni bendovi koji su odavno prošli granice naše nam domovine, kao i neki mlađi koji sami snimaju pjesme, spotove, produciraju i guraju svoj materijal. Čupati, gristi, napredovati. Ili navući na sebe majicu sa natpisom “Ne mogu” i otpuzati do zaborava. Šta biraš?
S. Strugar
NASTAVIĆE SE