Da li su vam ova sledeća imena poznata: John Bush, Phil Demmel, Mike Orlando, Jack Gibson, Jason Bittne. Prva dva većini jesu sigurno, i sasvim su dovoljan razlog da se čovjek zaustavi i posluša što to novo imaju da ponude. Cijela ova postava je poznata po bendovima koji su već dugo na sceni, prošli kroz razne faze i za sobom imaju nemjerljivo iskustvo, a zajednički imenilac za sve je Thrash. I to smo i dobili sa ovim prvim albumom, američki melodični Thrash metal. Koliko to dobro zvuči?
Ako ste u američkoj varijanti melodičnijeg thrash metala, ovo je album koji bi valjalo da preslušate jer ovi prekaljeni muzičari imaju i dalje što da kažu, pokažu i dokažu. Jeste da nema nekih pretjeranih revolucionarnih ideja i da na momente zna da bude jednolično ili pomalo neinventivno (ipak u manjoj dozi) ovaj album je iznenađujuće poletan i svjež. Nisam ni očekivao ništa manje čim sam primjetio Demmelovo ime jer čovjek u zadnjim decenijama radi kao parna mašina i svira ili producira ili rabota i petlja sa neviđeno širokom paletom muzičara iz cijelog svijeta. Odakle mu toliko energije?
Uglavnom, Category 7 zvuči čvrsto, poletno i relativno svježe. Solaža ima kao salate. To je baš očigledno momenat koji su htjeli, ali tolika količina razvlačenja solaža može da bude i malo naporno. Metal na progresivnom jazzu. Sa druge strane, očigledno je da je bend uživao u svakom momentu stvaranja ovog albuma i da im se u potpunosti fakuje što bih ja, ili bilo ko drugi, mogao da o tome blebeće. Na kraju je to i najbitnije, da se uživa u poslu, pa kome se svidi, svidi. Produkcijski je to potpuno isti zvuk kao milion drugih bendova pa to malo zna da iritira uši, ali, ipak je to minorna zamjerka.
Ljudi su zagazili u šestu deceniju života i dalje imaju volje i želje da rade te i dalje komponuju i snimaju ovako kvalitetne albume – mora im se odati priznanje.
Nikola Franquelli