Prethodnih dana imali smo prilike da pjesmu po pjesmu preslušavamo albumu “Divljina” kolašinskog benda Rudolf. S obzirom na to da je rok album iz ovog grada priličan kuriozitet čak i u XXI vijeku, bilo nam je više nego interesantno da popričamo sa frontmenom Rudolfa Bojanom Minićem, ne samo o albumu, već i o rokenrol klimi koja okružuje bend i njegov prvijenac.
Prije nego što pitamo ponešto o bendu i albumu koji ste upravo objavili, možete li nam predstaviti muzičku situaciju u Kolašinu. Ipak je to prilično nepoznata priča.
Već sam za jedan intervju naveo da je među najvećim razlozima za snimanje ovog albuma upravo taj što je muzička scena u Kolašinu – skoro nepostojeća. Nije da ljude tamo ne zanima rokenrol, generalno ih mnogo ne zanima muzika. Nije im ni za čudo, doduše, ali o tome drugom prilikom. Jedini rok klub je SFRJ, u smislu da su i vikendom i za praznike, uključujući i Novu, na repertoaru rok pjesme, skoro je, ruku na srce, otvoren još jedan lokal u kojem je redovno dobra muzika. Kao i svuda drugo, vrlo malo ljudi prati rokenrol, o nekim težim varijantama roka i metala je smiješno i govoriti, to su ili pojedinci ili šačica entuzijasta zaljubljenih u alternativne stilove. Od kolašinskih muzičara uopšte, ne računajući nas, trenutno je aktivan samo dvojac Dva i po šešira, koji svira uglavnom starogradsku muziku i to je to. Ponegdje se čuje da neko od mlađih momaka i djevojaka uzme gitaru da počne da uči, ali uglavnom na tome i ostane. Mladog bubnjara nema ni u najavi, basiste isto. Muzičari koji su i svirali javno ranije, sada uglavnom sviraju za svoju dušu ili su i dalje u fazi planiranja novih javnih nastupa. Kada sam se, 2006. godine, vratio u Kolašin, zatekao sam rok grupu Katarza kao jedini aktivni sastav u Kolašinu, dugo prije toga nije bilo nikoga da svira, još od starije generacije koju najbolje predstavlja nekadašnji čuveni kolašinski rok bend Galaksija. Trenutno je Rudolf, nažalost, jedini rok sastav Kolašinaca. Nadamo se da ćemo ubrzo moći da uživamo u svirci mlađeg naraštaja, pa makar to bila i jedna osoba sa akustičnom gitarom i mikrofonom u nekom lokalu, za početak.
Možete li nam predstaviti Rudolf i njegove članove. Je li ovo prvi bend u kojem ste se okušali ili je bilo ranijih projekata?
Rudolf činimo Nenad Lalović na ritam gitari, Nikola Dulović na basu i ja, kao solo gitarista od nužde i pjevač. Što se bendova tiče, ja sam dva posljednja razreda osnovne i čitavu srednju školu završio u Vojvodini, u Kruščiću i Kuli, tako da sam svoje prve samostalne sviračke korake napravio tamo, tamo sam napravio i nekoliko prvih bendova, nažalost nijedan dugog vijeka. Možda je zanimljivo pomenuti da sam dva puta nakratko bio u sastavima u kojima je dirke svirao moj školski drug Borislav Kuga, koji je sada klavijaturista sastava Ničim izazvan, ali nikad nijesmo stigli do javnih nastupa u toj postavi. Sa druge strane, Nenad i Duka su počeli u već pomenutoj Katarzi, kojoj sam se i ja pridružio 2007. To znači da, iako Rudolf zvanično postoji tek par mjeseci, zajedno sviramo već deset godina, što je još jedan od razloga da to druženje krunišemo albumom.
{youtube}LIWA1w9j448{/youtube}
Gdje je sniman album i koliko ste zadovoljni dobijenim? Ima li možda već nekih reakcija, osim naravno brojača na socijalnim medijima?
Album je u cjelosti, dakle – snimanje, miks i master, urađen u studiju Stivi u Spužu, što se uveliko odrazilo na konačni proizvod. Većina ovih pjesama je stara preko pet godina, a ima ih i više nego dvostruko starijih koje će mjesto naći na nekom od narednih snimaka, ali smo ih uglavnom izvodili na svirkama, mahom kao akustični dvojac koji smo činili Nenad i ja. Bilo nam je bitno da za snimanje nađemo nekoga ko će razumjeti duh tih pjesama i priče koje stoje iza njih, tako da se ne naruši osnovna atmosfera u njima, a to smo našli u Stefanu i Ivanu, koji su i sjajni muzičari i dobri poznavaoci raznih muzičkih žanrova. To potvrđuje činjenica da je Ivan skoro svaki bubanj odsvirao iz prvog pokušaja i nakon jednog ili dva slušanja naše svirke bez bubnja, a koliko je uspio da iz prvog pokušaja pogodi atmosferu možda najbolje pokazuje pjesma Desperado. Stefanu smo prepustili brigu o daljoj sudbini snimaka i uradio je, uz Ivanovu pomoć, upravo ono što smo željeli, dobili smo retro produkciju koja ne guši nešto modernije momente svirke, malo je reći da smo oduševljeni. Što se reakcija van društvenih medija tiče, ima ih u obilju i generalno su pozitivne u 90 odsto slučajeva. Naravno, ima i malobrojnih primjedbi, pokuda, sugestija i tako dalje, kako to već i mora biti, a kreću se od potpuno osnovanih i obrazloženih do potpuno subjektivnih. Ove posljednje su nam, iskreno govoreći, nebitne, ali svaka objektivna kritika je rado primljena i prihvaćena. Ono što je bit čitavog ovog projekta jeste činjenica da smo album snimali za svoj merak prije svega ostalog. Sve preko toga je plus koji rado prihvatamo, ali dok god mi uživamo u ovoj muzici, nećemo se razočarati ako neko kaže da ne uživa.
Zanimljivo mi je da u opisu pjesama, među članovima nema bubnjara. Za potrebe snimanja uskočio je Ivan Ivanović, šta je sa svirkama?
Da, bubnjara nemamo na spisku članova benda. Razlog tome je naša želja da se predstavimo kao kolašinski bend, a iz više razloga nijesmo mogli oformiti postavu u kojoj bi bio bubnjar iz Kolašina. Za svirke imamo nekoliko opcija za bubnjara uživo i uskoro ćemo početi sa uvježbavanjem u punom sastavu.
Debi album je snimljen i predstavljen putem interneta. Radi se o jednom bluz-rok ostvarenju sa elementima popa i hard roka. Dosta šareno, ali opet sa vašim jasnim pečatom. Od kada datiraju pjesme, da li je zbog toga ta šarolikost ili ste jednostavno željeli oprobati više stilova?
Kada smo odlučili da damo pjesmama konačni oblik, shvatili smo da neće moći svaka da se uklopi u bluz-rok šablon kojem smo težili, ali smo se trudili i da se ne ograničavamo previše žanrovima i stilovima. Znali smo samo kako nećemo da zvuči. Bajkerska, Desperado i Voz su, recimo, skoro netaknute u odnosu na osnovnu verziju, ali su pjesme Pod prozorom, Divljina i Oči grada dobile potpuno nov zvuk i oblik u toku snimanja. Vrlo je moguće da je razlog te različitosti upravo u različitom vremenu nastanka pjesama (razlika između najstarije i najmlađe na albumu je osam godina), mada ne bih mogao tvrditi to u potpunosti. Oči grada su konačnu atmosferu, recimo, dobile tek kad je Ivan jednom, kao probu, odsvirao temu na dirkama, mi smo je bili zamislili kao tvđi ska fazon, ali uz temu i tepih na dirkama je poprimila neki cirkuski duh koji se apsolutno prožima sa tekstom pjesme, tako da smo istog trena odlučili da mora ostati tako, a solo na bubnjevima je bio rezultat spontanog trenutka oduševljenja Ivanovim baratanjem palicama, to nijesmo zamišljali prije ulaska u studio. Za pjesmu Pod prozorom smo samo znali da hoćemo saksofon, nijesmo znali tačno kakav i gdje, samo smo osjećali potrebu da ga bude, tako da sam ja za svaki slučaj otpjevao pjesmu malo agresivnije (iz straha da ne bude previše pop, što se pokazalo bezrazložnim, Stefan Pavićević je na saksofonu u petnaest minuta postigao sve o čemu smo sanjali), pa smo dobili ponovo odličnu kombinaciju koja očigledno ljudima prija, budući da je većini dosadašnjih slušalaca to omiljena pjesma. Ne znam, ispada da smo eksperimentisanjem dobili različite spojeve i rezultate, uglavnom – nema pjesme koju ne osjećamo kao svoju, a i drugi, kao i vi, kažu da postoji nešto što ih povezuje čak i kada su potpuno različitog stila. Nama je to dovoljno.
Čini se da su očigledni uticaji stare ex yu rok škole – Atomaca, Smaka… Ko su najveći uzori koji su vas oblikovali, tekstualno i muzički?
Naravno, svi smo ljubitelji stare domaće rok scene, ali se prilično razlikujemo po omiljenim izvođačima, koji variraju od Rok mašine, Yu Grupe i Smaka preko Buldožera do Azre i Ekatarine, prožeti akustičarskim izvođačima i sastavima poput S vremena na vreme, teško da bismo mogli odrediti neki konkretan uzor. Dane smo provodili zajednički gledajući dokumentarce o našim starim bendovima, slušajući njihove nastupe i grabeći gdje šta stignemo, a nijesmo propuštali ni koncerte (ovdje se opet moram osvrnuti na svoju sreću da počnem da sviram gitaru u Vojvodini, gjde sam u par godina na pedesetak kilometara od svojeg sela imao priliku da čujem i vidim mnogo bendova o kojima sam kao klinac i svirač-početnik sanjao, da samo navedem Drugi način, Time, Yu grupu, Divlje jagode u tri različite postave, uključujući i prvog pjevača, Bjesove, Ritam nereda, Zabranjeno pušenje, Atomce, Atomce sa Dadom Topićem, Dada Topića sa Đorđem Davidom (njih dvojica su mi bili, uz Gilana, i prvi pjevački uzori), svakakve kombinacije). Vjerovatno se sve to skupilo u nama, pa sad od toga ispadne po dio nečega tu i tamo, bilo u tekstu, bilo u akordu…
Čak i kada je melodija vesela, u tekstovima se razračunavate sa mentalitetom sredine iz koje potičete, a koji se može prenijeti na region.
Naravno, to nam je i dužnost, ako već moramo da gledamo sve ovo što moramo, onda makar da ne gledamo ćutke. Kad svi shvate da smo godinama na putu ka provaliji, već ćemo biti na pola puta u slobodnom padu ka njenom dnu, a tada će kasno biti za ono „jesmo li vam rekli” od kojeg nikad svakako i nema vajde. Zasad mogu reći kako naše kritike nijesu svaki put urodile željenim plodom budući da su nam poslije prošlogodišnjeg nastupa na festivalu North fest čestitali upravo neki od onih koje smo kritikovali, i to uz riječi: „Neka ste im rekli”. Sve u svemu, ovo je tek naše predstavljanje, prvo se moramo dobro upoznati, pa onda otvoreno reći šta mislimo jedni o drugima, valjda je tako i logično. A malo je razlike između lokalnih sredina i regiona, sve je to sličan mentalitet, vjerovatno zato ljudi shvataju ove stvari gdje god ih odsviramo.
Jedna od stvari je na engleskom jeziku. Je li to isprobavanje granica ili…
Moj je moto da uvijek treba pomjerati granice, ali ovdje nije to u pitanju. Kad ideja, inspiracija, dođe u glavu, teško ju je izmijeniti i istovremeno joj ostati vjeran, tako da uglavnom čuvam sve tekstove u izvornom obliku i na jeziku na kojem su mi pali na pamet. Na ovom albumu je izuzetak jedino Pod prozorom, gdje smo tek u studiju shvatili da nemamo refren, pa sam morao da ga dodam. Tako su među dvadesetak naših pjesama mjesto našle i nekolike na engleskom, od kojih se ističu Desperado, koju smo snimili za ovaj album, i Bad Woman Blues, koja će vjerovatno biti snimljena na narednom albumu. Ime Rudolf je odabrano prije svega zbog toga što smo mi sjevernjaci, Irvasi, ali i zato što smo znali da ćemo snimati i neke pjesme na drugim jezicima, a Rudolf je svakako strancima jasnije nego, recimo, Kačamaci.
Hoće li biti fizičkog izdanja?
Vjerovatno hoće, zapravo planiramo da objavimo nekoliko stotina kompakt diskova, a zatim, ako budemo u prilici, i nekoliko vinila, za naš merak. Sve u svoje vrijeme. Sad smo samo htjeli da podijelimo ovo što smo uradili sa svima koji su zainteresovani za to, pa će i diskovi doći na red.
Naravno za kraj. Kakvi su planovi?
Uvježbavanje i svirke, da malo šire predstavimo i snimljeni i nesnimljeni materijal. Sad idu hladniji dani, biće nešto više slobodnog vremena, a to je i više vremena za sviranje, jer je (nažalost) ovo nama zapravo hobi. Pjesama za drugi album imamo i više nego dovoljno, pa ćemo raditi i na njima dok se steknu uslovi da se snimi. Kad ne radimo, sviramo, kad ne sviramo – cirkamo i slušamo kako sviraju drugi. To je sav plan.
razgovarao: DL