Ako se na ,,samo” jednom izdanju nađu pjesme ,,Vraćam se dole”, ”Ime”, ”Gavran”, ”Vreme je”, ”U osvit zadnjeg dana”, ”Ona te…voli”, ”Ne budi me (Ubij me)” i ,,Avioni pevaju”, onda se sam po sebi nameće zaključak da je drugi album Bjesova jedan od najboljih, ako ne i najbolji album devedesetih godina na ovim prostorima.
Iako se trudim da izbjegavam ovakve ocjene, one su u ovom slučaju neizbježne jer se radi o rijetko zabilježenoj akumulaciji kvaliteta na svakoj poziciji ovoga albuma. Da, pobrojao sam svaku stvar, jer ne postoji ni promil mogućnosti da se neka od njih izostavi, ovo je izdanje gdje se ne može pronaći ,,promaja” i loš momenat.
Nakon prvog albuma ,,U osvit zadnjeg dana”, nešto se definitivno desilo unutar Bjesova. Ne znam tačno šta, da li je u pitanju bilo sazrijevanje, drugačiji prilaz muzici, neki momenti iz ličnog i empirijskog, ali je svakako trebao neki snažan zaokret ili ,,lom” da bi se došlo do onoga što imamo na ovom albumu. Naravno, i prvi album ima svoju težinu i kvalitet, ali nije to ni približno ono sa čim će nas Bjesovi suočiti godinu kasnije.
,,Po vertikali”, od tekstova, vokala, produkcije, do sjajne svirke, sve je odrađeno besprekorno, ali ni to nije ono što ga čini onakvim kakvim sam ga ocijenio na početku. O čemu se radi? Pa niko, ni prije ni poslije (da ja znam) u našoj muzici nije tako smjelo i duboko pristupio ,,opisu” nekih esencijalnih tema, sa kojima većina i u životu najčešće izbjegava da se suoči. Bjesovi su direktno, rekao bih i brutalno zašli u intimu, u ona potisnuta osjećanja i borbu koja se vodi unutar svake ličnosti. Hod po tamnoj strani, života i uma, odlazak, smrt, bol, samoća, melanholija, strah… ,,Okom vidljive”, realistične slike svega pobrojanog su čvrsto usađene u svaki trenutak i stih. Ređaju se od početka do kraja, od poruke ,,Vraćam se dole”, preko simbola utkanih u ,,U osvit zadnjeg dana”, do vanvremenske ,,Avioni pevaju”… U srcu kompletne strukture i simbolike nalazi se ,,Gavran”…
,,Bjesovi” su i dvadeset godina kasnije svježe štivo, o ovom albumu se vode neke ,,vječne rasprave”, i dalje se istražuje, budi znatiželju, sluša se sa pažnjom, ali i sa strahom…
Jole Vučurović