Okupljajući se po pabovima, prisjećajući se svoje kolijevke, uz nezaobilaznu Danny Boy u ranim jutarnjim satima, autentični kakvi jesu Irci širom svijeta su čekali da osim one tradicionalne, dobiju novovjekovnu autentičnu muziku. Iako su se pojavom kržljavog, od viskija mokrog Shane McGowana i njegovih Poguesa otvorila mnoga vrata za brendiranje ovakvog muzičkog stila, kroz njih je prošlo svega par značajnih bendova. Tragom ove nekolicine su krenuli i londonski Irci „Slainte”. Sa gomilom obrada u pank folk verziji nije im trebalo mnogo da zavrijede status lokalnih zabavljača. Ipak, bend je htio više, a nije ni bio svjestan toga. Slučajnim ulaskom u studio da bi snimili neke od ovih obrada, napravili su i tri autorske pjesme, za kojima je uslijedio album „Ghosts of our past” koji je ugledao dan 2006. Naziv benda – „Slainte” je bio izlizan i koristilo ga je makar 10% tadašnjeg muzičkog svijeta, pa su smislili novi koji je proizašao iz njihovih nedjeljnih pivom zalivenih i raspravama o vjeri, politici, teorijama zavjere prekidanih proba – Biblecode Sundays. Nepotrebno je pominjati da se dio repertoara sastavljen od cover verzija irskih standarda rapidno smanjio, ustupajući mjesto budućim tradicionalima. Bend je zaživio, pa je već sledeće godine izdao novi album „Boots or no Boots”. Prošle godine u diskografiju su dodali i prvi EP koji nosi naziv “The Pittsburgh Kid”.
Pub rok, pank folk je dobio nove lučonoše, ali ne treba očekivati čudo ni ovaj put. Dovoljno je da samo uživate u muzici Irish londonersa, koja će iskomunicirati i sa onima koji nijesu upoznati sa istorijom ove zemlje i njihovih iseljenika, pa i sa onima koji ne razumiju ni riječi od onoga što pričaju. Ovo je parče kolača koje je jednako ukusno sa koje god strane da ga probate. Solo po solo, rimu po rimu, pjesmu po pjesmu na kraju ćete poželjeti da imaju znatno dužu karijeru, čak i po cijenu da su se pred sam kraj „prosuli” snimajući osrednje dvominutne keltske himne.
Mental Mickey