“Sve je pod kontrolom
bavimo se rokenrolom
sviramo po štalama
i po ciganmalama
… budalama”
Nikola Vranjković
Ljeto je, vrijeme festivala. Naravno, kad se spomenu ljetnji festivali mi brđani uvijek pomislimo na one sunčane i mediteranske, dok se ostatak Balkana provodi po tamo nekakvim Exitovima, Demofestovima, In festovima, Rokaj festovima i slično.
Što se rokenrola tiče, sezona je, čini se, nikad gora. Nema više ni famoznog Jegermajster festa, a svako ko je zdrav u glavi već odavno ne računa na manifestacije tipa “Podgoričko kulturno ljeto”. “No surprises” što bi rekao dobri stari Thom Yorke. No ovog ljeta gospodnjeg pažnju mi je zaokupio jedan novi festival koji smo dobili. Wanna-be-Exit festival na ekstravagantnoj lokaciji u blizini Skadarskog jezera, koji okuplja još ekstravagantnije muzičare iz Velike Britanije, Austrije, Španije, Makedonije uz par širokim masama poznatih imena iz okruženja ne zvuči loše, časti mi. A tu su i razne radionice, debate o ekologiji i što-ti-ja-znam. Svaka čast za trud i ideju. Kao inspiracija za ovaj spis, poslužio je pak jedan (sporedni) segment spomenutog festa – predstavljanje crnogorskih bendova. Sjajno, imamo nove pomagače crnogorskog rokenrola. No sve to mora imati svoju cijenu zar ne? Na stranu činjenica da su termini za svirke domaćih bendova smješteni između časova balonarstva i noći salse, daleko od spomenutog ostatka muzičkog programa. I ovaj primjer kao i mnogi drugi koji su se izdešavali u proteklih godinu dana izaziva sumnju da će se stvari uskoro promijeniti kada je u pitanju odnos prema mladim muzičkim snagama (ovdje ne računam Perper). Crnogorski bendovi bi trebalo sad entuzijastično da uskliknu i zahvale se nebesima što imaju uopšte priliku tu da sviraju, zar ne? WRONG!
Čovjek se ne može odlučiti ko je gori – da li oni koji otvoreno guše svaki pokušaj kreativnosti mladih rokenrol bendova ili oni koji, namjerno ili ne, skupljaju jeftine poene pod sloganom pomoći crnogorskom rokenrolu. Meni lično ovi drugi, ovi prvi su makar iskreni. Koga briga što se Qtera vratila sa banjalučkog Demofesta (inače ubjedljivo najkvalitetniji festival za demo bendove na Balkanu) sa nagradom publike. Koga briga što se Autogeni Trening prošle godine iz Sarajeva vratio sa nagradom za najbolji album prvijenac na Balkanu. Što se organizatora domaćih dešavanja tiče Autogeni Trening i Qtera i svi ostali mogu dobiti samo priliku da sviraju ujedinjenim trudnicama prije časa spravljanja bureka. I što manje autorskih pjesama, please. Nije ni čudo što nas čak i komšije omalovažavaju, jer ovakav stav prema domaćim muzičarima je moguć pored Crne Gore i brda jedino još u Azerbejdžanu. Možda. Nažalost, ovakva dešavanja sve manje iznenađuju. Situaciju možda najbolje oslikava izjava pokojnog Bojana Bajramovića, tadašnjeg predsjednika Udruženja estradnih umjetnika Crne Gore, koji je nakon izlaska albuma “Previše” Autogenog Treninga preporučio mladim ljudima širom Crne Gore da se ipak ne bave rokenrolom, jer “u Crnoj Gori prolaze samo narodna i zabavna muzika”. U svijesti lokalnog stanovništva samo su “pjevač” i “pjevaljka” statusi vrijedni pažnje, a što više zavijanja po svadbama jači je status. Dok pripadnici raznih sub i kontrakultura u Crnoj Gori mogu da dobiju samo status “narkomana”. Ako se uzme u obzir da crnogorski alternativni muzičari uglavnom pjevaju o ljubavi, poštovanju, druženju, borbi za bolji život, a da su teme tipa “kao droga srca moga” karakteristične samo za zvijezde zabavno-narodne muzike dobijamo dramu apsurda koje se ni Samjuel Beket ne bi postidio. Nešto je trulo u državi Crnoj Gori – dok su u ostatku razvijenog svijeta rock, hip hop i elektronska muzika prihvaćeni kao muzika, između ostalog, za zabavu svih vrsta narodnih masa, crnogorskim alternativnim muzičarima ostaje samo talog. Depresivne gimnazijalke s kojima niko neće da se druži, kvazi-intelektualci bez dana, sata i minuta radnog staža, studenti koji nijesu imali seksualnih aktivnosti još od kad ih je majka kao djecu kupala, neshvaćeni umjetnici samo su neke od napaćenih kreatura koje će dočekati (najčešće na nož) svaki novi bend koji izađe na binu, ako je uopšte bude, ispred njih. Pa se ti snađi, druže moj. A kako se tek osloboditi straha svoje rodbine i ostatka plemena da će njihovoj djeci uništiti moždane ćelije svi ti drekavci koje slušaju i sviraju za svoj gušt, umjesto za novac. Kao šlag na tortu tu je uvijek i neki gospodin Pantljičarević, uvaženi intelektualac, doktor marksizma, sevdaha i gastronomije koji će odmah predstaviti svoju fascinantnu teoriju da rokenrol ne uspijeva u mediteranskim zemljama. Zamislite vi to. Kao da je u pitanju neka vrsta voća ili povrća. “Ma nijesu ti mediteranske zemlje za to”.
Svaki novi klinac koji euforično uzleti u Rock Star snove će prije ili kasnije zalijepiti u radarsku antenu ko Del Boj i povratak na zemlju će biti bolan. Doduše, zbog istih tih pojedinih klinaca, a bogami i ljudi koji su duže na “sceni”, ovakav nipodoštavajući odnos prema rokenrolu se i dalje održava. Danas samo u Podgorici imamo desetinu bendova koji su čak spremni da plate da bi svirali (!?), a čije kreacije su kvalitativno ravno gore u rangu sa Gospodarom Vremena, Travoltom iz Borče Grede i Eurokremom “Haus biznis, biznis haus” Jevrićem. Mlađahni rokenrol junoša danas je spreman da iskoristi sve čari interneta za samopromociju, napravi i Facebook profil svog benda (koji obično do tad nije imao niti jednu probu i fali mu još par članova) i bez stida postavi na Youtube snimak prve pjesme svog benda koju su odsvirali na loncima i raštimovanim đedovim guslama, još jednom pokazavši svoj bunt prema roditeljima koji ga nijesu pustili prošlog petka da ostane napolje poslije ponoći. Priceless! Jednoga dana kad ovi dečkiči postanu advokati, sudije, policajci i inženjeri ti će snimci poslužiti kao dobar materijal za blackmail.
Srećom, tu su par debila u par medija koji uvijek pljuju po nečemu i još veća gomila glupana koji sviraju u tih par bendova vrijednih pažnje i sanjaju da će promjeniti nešto u budućnosti. Možda dobiti i po koji sendvič uz to pivo za koje sviraju, pa dalje neka nam je bog u pomoć. Ostalima toplo preporučujem da ne pokušavaju to kod kuće, već da se bace na najnoviji Guitar Hero – “kraće će da traje i biće manje znoja”. A i mnogo manje košta, finansijski i psihički.
Gost Iznenađenja