Dupe mi se smrzlo. Spušta se hladan zrak sa Lovćena i niko niti pomišlja da proviri kroz vrata, kamoli da šeta. Po Kotoru, za očekivati, ni mačke ni kučka ni miša po ulicama i pločnici su sablasno pusti i tihi kao u grobnici. Čak je i uobičajena dreka kafića zamukla na ovoj hladnoći. Zavlačeći se dublje u jaknu, zamišljam ljeto, sunce i plaže ali mi tok misli prekida buka… ne, nije moguće, sigurno se varam. Već nekoliko ćoškova prije kluba, čuju se instrumenti. Da li je moguće da je svirka počela u tačno navedeno vrijeme, da sam zakasnio? Bend praši sa jedne strane, dok publika gleda (?) sa druge. Zbog trijezne uzdržanosti, publika se i nije nešto pokazala tokom prvih pjesama, što Dinu Kapetanoviću, Bojanu Bojaniću i Veljku Vučuroviću ni najmanje nije smetalo da krenu u blickrig na tih nekoliko kvadratnih metara vjekovnog kamena kotorskog starog grada. Prva destinacija na mini turneji koja ih vodi do Kotora, Podgorice, Nikšića, Beograda i Kragujevca.
Nisam nikada bio pretjerano upoznat sa diskografijom benda, ali ih znam kao mašinu koja na bini melje, bend koji sija na daskama koje život znače, a ono nekoliko puta što sam imao prilike da ih čujem, nikada nisam mogao da ih i saslušam i doživim kako treba od silne gužve i diskutabilnih ljubitelja ovog zvuka. Nešto što se večeras napokon promjenilo, u malom klubu ali u velikom stilu.
Autogeni trening treba doživjeti. Da, baš doživjeti. Taj bend nije dovoljno čuti, već treba vidjeti i osjetiti. Zaboravite ono što čujete na studijskim albumima, jer su Autogeni Trening jedan od onih bendova koji svoju ogromnu energiju, snagu i znanje pokazuju uživo. Ja sam jedan od onih koji ne sluša njihove albume po cijeli božiji dan, ali uživo, uživo njihova muzika poprima sasvim drugu formu, transformiše se potpuno, metamorfira u bijesnu životinju, i sve ono što se ne čuje, ne vidi i ne osjeća na studijskim snimcima, uživo je kao čekić po sred glave, jedno vrlo intenzivno iznenađenje, jedan trenutak kada padaju uvjerenja i rađaju se novi pogledi. Bend, jednostavno, pored odličnih pjesama, ima i nevjerovatnu interpretaciju. Daju sve od sebe, svaki artikulisani atom, a to ne možete čuti niti vidjeti sem kada je bend ispred vas. Pjesme poput „Ovih Dana”, „Ljubav i izgaranje”, „Na pučini Živog Peska” sa zastrašujućim „mnogo naporno je postalo, slušati sve ove, nervoze, mržnje, komplekse i sujete strašne”, pa i obrada pjesme „Jovana” (DST), su pjesme koje blistaju, plijene i obaraju u živim verzijama, a veličina benda se vidi na bini. Ostao sam otvorenih usta i tu koheziju, jedinstvo, uigranost, vještinu da pjesme pretvore u živa storenja, da im udahnu dušu i da ih pretvore u divlje zvijeri koje haraju publikom, to je veličina ovog benda. I pored toga što je danas bendova kao salate, malo njih posjeduje ovakav talenat. Troje instrumentalista i muzika postaju jedno, i ovo molim vas da shvatite bukvalno. Toliko su veliki da bi mogli da manipulišu publikom samo kada bi to željeli.
Čovjek tek poslije ovakvih „eye opener” svirki počinje lagano da cijeni muziku i sav uloženi napor ovog benda i koliko god da sam kaskao za drugima, nije nikada kasno za jedno ovakvo iskustvo.
Nikola Franquelli